In english, please! And thank you!

Siječanj 26, 2014
2 Komentara

‘Tis the season to be jolly, hohoho!!! One of the new decisions that are gonna be on my decision list of 2014.  is to switch this blog to English. Why? To practice my own English and to create a wider base of readers, Now its limited only to Croatians, Serbs, Bosnians and other Yugos worldwide.

So to start with something interesting, I made a list of links to articles describing just the recent political and economic womits recently taking place back home in Croatia:


Croatian government subsidizing Coca Cola like its a producer of authentic traditional product, not sugary colored water that destroys teeth and liver. Well done, while they close their facilities in other city, they get government money in middle of the crisis, although they made $9 billion profits last year.



So, all the holidays are behind us, catholic and orthodox. This time I ended celebrating Christmas with a Colombian family and it was great. Lots of salsa, sangria, aguardiente, beer, good people. Elena has a new Mexican friend-Sofia. Well, they are friends for a while already, from the summer, but just now she became more involved with us. She came to the Christmas party with us, along with room mate Drazen, and some Canadian guy, manager of an Apple store. One store has 150 worker he manages it, and the Colombian guy William and his wife Claudia clean that store, Samex and some other company. Making money from shit. Has 12 employees in his own cleaning company. Lives a very comfortable life. So William was trying to hook up Sofia with the Canadian guy which was a fiasco. Seems like he was borderline gay.

Black Friday and Boxing Day! Two crazy shopping days when everything is discounted and people line up in front of stores to grab a bunch of already overpriced branded crap. The point of showing off your new Armani shirt is to show you have money, not to to show that you bought for 60% less of its original price. So, lines everywhere, hordes of people digging through heaps of branded clothes and turning luxury stores into some kind of Caritas, or Salvation Army magazines lookalikes. Reminded me of the first days of war when we had to leave our homes and received foreign aid in food and clothing. And we went to those big warehouses where clothes where on large piles and everyone was trying to grab the best piece, like animals fighting over a dead prey. That for sure ain’t the point of buying luxury brands like Tommy Hilfiger, Guess and others. But it looks like that. 90% of buyers are Indian and east Asian, moving in large groups, like hunting through stores. All of that makes even less sense when you know that those stores will have the same or even lower prices around new year and throughout all January because they need to sell old stuff and put the spring collection in. And that’s whats happening now. So I went peacefully to The Bay department store and bought stuff for 200$ that used to cost over $400, no rush, no hassle, no hordes of buyers… Crazy people falling for media hype and holiday rush frenzy.

Christmas is crazy for Santa Claus also. All the people go to the Mall, any mall, mostly to West Edmonton, to take their kids to see Santa Claus so he can take their wishes. They wait in big lines, sometimes for hours , to make the kids happy. Same thing with Halloween parade, where they parade and trick-or-treat in the malls, since its mach “safer” than on the street. Like it used to be. Even the ones who are brave enough to let their kids go from house to house in their neighborhood follow them in marked florescent vests like some security guards. All about safety, like this is the land of gangsters. Don’t know, I just don’t feel it. Seems like they are all scared of something all the times. Good way to keep he sheep controlled.

New Years, another Latin party. Now at the house of our friend from Chile – Joyce. She is dating a Canadian guy Matthew, a really nice guy. One of the rare real Canadians I liked. Bunch of people and lots of karaoke, even Elena singing. Than some insurance sales guy was convincing me that I can apply for citizenship after just one year of living here on PR. PR is a Permanent Resident, status which you get after living in Canada for at least a year or after applying from outside the country. Then you wait for it to be approved for around 2 to 3 years. If you apply from within Canada, the process can last form 10 months to a few years, depending on which kind of stream or program you decide to use to start your PR application. So that’s my next step. All in all, the party was god, mostly local people, met a lot of Canadians and finally saw how they think and reason about life and other things. Apparently, its possible to be a French teacher even if you cant speak French, but you jst have some teaching education and are willing to teach French. Crazy. How that be any good? One guy is doing it.

Somewhere in mid November I decided to apply for IELTS testing and a bit later Elena went along and applied too, to the same test at University of Alberta. We took the Academic IELTS test, which is harder than regular IELTS, and payed $300 each. She can use it for finding job as an educator for kids or teacher of Spanish, while I should be able to use it to start the PR application process. IELTS is a test of English knowledge and proficiency used as a benchmark in the whole world. Its valid for 2 yeas and in every country. There is another test, CELPIP, which is much easier but valid only in Canada, and can not be used for applying to university studies.

After taking the test, we needed to wait for 14 days for the results to be published online, and even later to get the paper results. So just a few days ago we got the online results. &.5 for Elena and 8.o for me. So we are good. It takes at least 6.5 to be able to study here as a foreigner. Many people tried to cheat on the written part of the test, don’t know if it worked for them. Its very strictly organized and cheating is the number one enemy during the testing process.

The great news came the same time with IELTS results. Hm, guess what? Elena got her open work permit!!! After just one month and one week she was approved. We signed the common law and applied for her new work permit the same day,and voila. For the common law, no proof like utility bills, bank accounts, pictures, anything. Just the agreement. Pretty smooth, and amazingly fast. So now she is free to work anywhere in Canada, for 1 year and 4 months, because my B category work permit expires by that time and her open work permit is tied to my closed permit.

Recreation wise, I started many things, but its hard to keep up with some. So, started learning Chinese, along with Spanish which I’m trying to figure out for one year now.Its hard but worthy to learn, if  I manege to pass even the beginners stage, great success, as Borat would say.

Along with that, payed for dance lessons but still haven’t ateneded them, went to archery range to learn how to shoot with bow and arrow, and found a good supplier of lard and cvarci. Bow and arrow shooting is great, a lot of fun, but cvarci are better! Mmmm, mast i cvarci!!! Lard is mast! :) Mast that smells of cvarci, mmm. Took the cvarci to work, but no local like it, its to greasy. Like donuts are much healthier. A guy from Samobor is making them. Seems its gonna be a great business here with all the Croatia moving to Canada.

At work, I started to organize and sell our pallets which we simply dump or give for free. So, took some time, found some places who could use some pallets and already shipped two truckloads. Seems good. Not too much money, but better than nothing. It all goes to the company but they even promised me a cut of the earnings from pallets. I still cant belive that in places like Canada poelpe actually appreciate when you try more, and pay you extra for it. There you go, that’s all folks! Do vidjenja u narednom izdanju Kanadizacije!

DODATAK/APPENDIX: Hrvatska posla/Croatian affairs

Dogadjaji sa grupe Hrvati u Alberti.

Pita jedan nas:

Jedan nas novi je pitao kako to ide sa povisicma ovdje i dali treba lizati dupe sefovima da bi s eista dobilo, koliko dugo se ceka…? Ovisi od firme do firme, kao svugdje. U normalnim firmama je nakon 3 mjeseca povisica i pocinju benficije tipa dopunsko zdravstveno, placeni neradni blagdani i slicno. Ulizivanje pali kako gdje, rad uglavnom pali svugdje. Ali sve opet ovisi. Sa 20$ na sat imas 2500$ neto za 4 tjedna rada. Od toga mozete svi prezivjeti, ali bez ustede. Iskreno, ako cete kuhati normalno i kupovati u Wallmartu, mozete od ovih para zivjeti. Bez kerefeka naravno. A to je najteze kad vidis sve ljude ovdje kak se razbacuju parama a mi Hrvati navikli se isto kocoperiti i mjeriti susjedovu kucu i auto… Svi nakon pocetnog perioda upadnu u Hrvatski klise i pocne se uspiredjivati tko ce bolje, vise…

Drugi slucaj -Canada Visa Expert – professor tjelesnog platio pare napamaet nekoj suft agenciji ko zadnji naivac.Obratite pozornost i ne nasjedajte tim varalicama iz te i slicnih agencija. Actyl je u redu, isto kao i Concessum, barme koliko cujem od ljudi.

Svi kukate kako ste doma u krizi i banani, nemate para, i onda ovak oladno na prvu saljete pare nekom tamo tko proda pricu za malu djecu. Najbolji imigracijski savjetnici su na toj nasoj Facebook grupi, ekipa koja je prosla sve iz prve ruke. 2300$ placa = 1200 stanarina+100$ rezije za stan + 600 hrana za vas 4 + 2 mobitela 100$ i ostatak za bus pokaz i kojesta. Od jedne takve place moze par prezivjeti koji mjesec. A posla ima i sa strane. Samo treba ovdje doci sam i rijesi stvari prije nego uvalis cijelu obitelj u avanturu zivota koja moze lose zavrsiti ako se lose isplanira.


Prosinac 8, 2013
7 Komentara


Sad kad ste naucili te neke sokantne stvari putem ove inforgrafike, da nastavimo u revijalnom tonu sa nekim tricarijama koje su se recentno dogodile. Prvo, iskusio sam Common Law, znaci formaliziranje veze u zakonom priznato partnerstvo ali ipak ne brak. Omogucuje mnoge stari, tipa otvorena radna dozvola za Elenu, porezna olaksica za mene i jos neke koje cemo tek otkriti. Eto, umalo sam usrecio roditelje i rodbinu pa se ozenio. Ali nisam. Bar se nadam. Dobra stvar je da nema prstenovanja i da ako stvari puknu nakon 3 mjeseca se desava automatski reset i kao da nista nije bilo.

Druga bitna stvar je da sam opet bio u Calgaryu., mom omiljenom gradu u Alberti. Ovaj puta isao sam u US Consulate radi vize za SAD. Nakon nekih 2 sata cekanja i provjera dobio vizu na 10 godina. Fenomenalno. Sad samo trebam naci vremena da odem tamo. Cijeli razgovor sa sluzbenikom koji odlucuje o izdavanju vize trajao je oko 30 sekundi, dok je razne Indijce i slicne cjepio po 5-10 minuta. Jedan je bio toliko blesav da je rekao kako je radio na crno u Spanjolskoj pa je dosao u Kanadu na radnu dozvolu pa bi sad u SAD. Odbijen, naravno. Osim toga, po savjetu mog gurmanskog kolege Jeremya sa posla, otisao sam u neku slasticarnicu Jelly Donuts koja radi navodno najbolje krafne u Alberti. I svaka krafna oko 2,5 $ ali bome su vrijedne te love. Velike, socne, ukusne i skoro svi sastojci organic. Uzeo dva kartona za put nazad. Jedan za Jeremya i jedan za nas. 24 krafne sve skupa, ako zapnemo u snijegu, necemo bit gladni. To je bilo prosli petak, taman je bio Black Friday, praznik shoppinga koji su Kanadjani nedavno pokupili od Amera pa je bila navala na shopping centre. Chinook mall u Calgaryu je bio krcat, jedva je bilo parkinga, nakon 20 minuta lutanja i trazenja mjesta. Na putu nazad smo stali na izlazu iz Calgarya u CrossIron Millsu, jos jedan shopping centar, najveci u Calgaryu, navodno ce uskoro biti veci od West Edmonton Malla. Svaka cast, ogroman je ali puno ljepse uredjen nago WEM, masa outleta i povoljnih cijena. U nekim ducanima cak postoji red za ulaz jer je tolika navala bila taj dan da su morali kao u klubovima staviti blokadu na ulaz i kako netko izadje tako drugi udje. I zenske su tu stajale satima, nemogu vjerovati. Za onaj brand Guess. A parking, boze sacuvaj. Kad super kulturni Kanadjani pocnu parkirati na prolazima, bankinama, livadama oko centra jer vise igla ne stane na inace ogromni parking, onda se zna koliko je sati. Onaj tko dolazi u Calgary bio bi pametan ovdje traziti LMO jer inace takva mjesta traze puno radnika za nisko placene poslove, isto kao WEM. Food counter attendants, kitchen helper, cooks i slicno. Usput sam u Calgaryu i odradio dobru cugu sa nasom bandom dolje Ante, Mario, Zlatko, Aleksandar,Sale… jebe se njima, partijana i izleti u Banff, high life, osim Saleta, obiteljskog covjeka.  Panjeve nisam vidio ,onu dvojicu ekonomista od proslog puta. Bili su zauzeti knaufanjem. Naravno da nase obrazovanje ne valja, eto sta se desava. Zavrsis ekonomski faks i nisi spreman za kanadsko trziste gradjevniskih poslova. Treba uvesti na Ekonomskom i Pravnom faksu predmete Poznavanje materijala u sjevernoamerickoj gradjevini, gradjevinska matematika i sljakerski engleski. To bi znatno povecalo zaposljivost nasih ljudi nakon faksa.

Vremena glede, da, stislo je , sljiva, hladno, ladno, do sada je stiglo do -34, cekamo -40 da kazemo da je pocela zima. Nitko se jadan nije smrzao, hrane ima, ima i zeceva koji trce okolo po dvoristima pa se da i toga baciti u lonac. Cak idem okolo bez dugih gaca. Dakle, svi vi novi koji planirate doci ovdje, ne kupujte divlje jakne i hlace, gace, termo nakurnjake i grijace mindze, da se to sve normalno podnesti. Suh je zrak i nije tako hladno kako bi covjek pomislio. Ipak, mozda bi cak i zagrebacke sponzoruse razmislile dali ce obuci minicu usred zime ovdje. Kanadjanke to ne smeta, one se slobodno secu u minjaku i dalje. Stavio sam jednu sliku sporednog ulaza u firmu gdje se vidi koliko su vrata iznutra zamrznuta. A mi smo uglavnom u kratkim majicama unutra, cca oko 22 stupnja je u pogonu, ali vrata ipak okovana ledom. Nije bas najugodnije izletiti van sa viljuskarom na utovar ili istovar, sve led, samo se baca okolo. Driftam ko Vin Diesel. Osim viljuskarenja sada kitim borove po firmi, bavim se dekoracijom interijera, organizacijom bozicnog partya,  kontrolom kvalitete, papirologijom za otpremu i primanje materijala i proizvoda, svim i svacim. Dosao je jedan nas novi Hrvat momcina da radi sa nama u sekotru kontrole kvalitete pa sam ja postao leteci za sve i svasta. Takoreci, company bitch.

Da, kad sam spomenuo Vin Diesela, poginuo je onaj glumac Paul Walker iz Brzih i zestokih pa svi naricu za njime kao da je Humphrey Bogart ili Gandhi u najmanju ruku. A kad je umro Nelson Mandela neki dan, jedva se i culo, vecina tih tupsona nema ni pojma tko je on. Sokirao sam se opet. Ali sam nasao jednog entuzijasta koji mi je popravio dan necim drugim. Okitio kucu poput Chevy Chasea u National Lampoonsima, skoro je jaci od one farme Salaj kod Daruvara koliko lampica i animacija ima,  izgleda kuca fenomenalno. I ne naplacuje ulaz a i nema Linica da mu uvali fiskalnu kasu.

Prosao je i Dan Republike, koljevinu obavili nismo, nema kobasica u Kanadi. Srecom, zima je jos 5 mjeseci pa stignemo mesariti. Moji doma su to rijesili i rezultati su u prilogu. Elena kao vegetarijanka je vise nego sretna. Rekao sam joj da se kod mene sve vrti oko mesa i rakije, nema mjesta za vegetarijance koji ne piju. To ne prolazi.

U registraturi! Auto, vozacka, doktori…

Listopad 17, 2013
6 Komentara

Vec mi je izgleda dopizdilo pisanje bloga, barem na ovaj nacin gdje idem u detalje o svemu. Nemam motivacije jer mi je vise i dosta Edmontona i ovog posla, i Kanade, Hrvata, starih i novih imigranata… i na kraju mi je dosta sebe. Tako svako malo razmisljam i napravim cijeli puni krug u mentalnim stanjima da bi se vratio na pocetak i zakljucio da cu pisati dalje i da koji sam krasni ..rac izgubio cijeli dan ili dva saltajuci se iz stanja rezignacije, novih planova, promjena, ovog onoga, da bi dosao na staro. Ali hoce to tako. Kad sam kao u kavezu na tom poslu i previse vremena za razmisljanje koje nemam kako utorsiti. I onda “Moj um pali”, sto bi rekli momci iz TBF-a.


Zima jos nije nije dosla, a kad ce, ne znamo! Ko Djekna iz crnogorske serije. A dok cekamo da rokne snijeg i da se Edmonton opet pretvori u sivi cemerni frizider teran naftom, opet se mnogo toga izdesavalo. A mislim da cu se LMO-a sjecati cijelog zivota. Zatvorena radna dozvola kao zatvor. Za mene, iako zvuci navodno nezahvalno s obzirom na tolike koji mole boga de se ubace u ovu zemlju nafte i mlijeka. Al kad bi se stalno samo usporedjivao sa onima kojima je losije od mene, mogao bih tim sistemom ostati cuvati ovce i zivjeti u zemunici. Nekome to nije neka tlaka, ali mene satire raditi posao koji je glup i jednostavan toliko da te zaglupi da sam postanes nesposoban obavljati te jednostavne radnje jer mozak prebaci iz 5. brzine u ler nakon skoro vec godinu dana tokarenja. Nebi bila tlaka kao kod nas jer znas da nema izbora previse, sve propada. A ovdje oglasnici puni poslova, stvari koje me zanimaju, gdje god uhvatis lopatu izvuces barem 150 $ na kraju dana, da ne govorim o nekim strucnim stvarima i prodaji razno raznih sorti magle gdje se i tuce prava lova. I ne samo lova, vec ti mozak vrti, stator i rotor funkcioniraju, struja tece, nisi na stand-by.

Tako sam jedan dan prije 2 tjedna isao na trening za viljuskara i uzbudio se kao da cu biti lansiran u svemir. A obicni viljuskar. Ali konacno nesto novo, ucenje, obuka, izazov. I dan je prosao ko od sale, nisi ni trepnuo, histerija, nekih pola sata gledanja drugih i 15 minuta voznje, i voila!!! Istovaram palete od tonu i pol celika, osposobljen, ee! Kao da sam faks zavrsio. Sto je tragicno. U ovoj fazi uspona u kanadskom drustvu viljuskar mi je masu korisniji nego sve silne godine ekonomskog faksa i crpljenja mojih staraca koje svakim danom sve neizmjernije volim i cijenim zbog zrtve koju su podnijeli da nas mlade tupsone obrazuju i osiguraju nam buducnost. U nadi da necemo morati van kopati kanale i voziti viljuskare. I eto ga sad. Sve za dzabe. I kad gledam iz svoje perspektive sada, da moram tolike troskove placati ovdje, ili cak doma, da bi djete zavrsilo kako neki prodavac osiguranja ili agent u renta-a-caru ili  mozda srednji cinovnik u banci koji ti prodaje kreditne pakete automatski izracunate u racunalnom sistemu…. Cemu svi ti faksevi i sve to proseravanje ideja, ideologije, pranje mozga  i bacanja nasih roditelja u financijski bezdan? Sve sto sam tamo naucio mogao sam nauciti u godinu,dvije prakse u nekom pravom poduzecu. Ne znam dali cu imati zelje i volje svojoj djeci preporuciti neki fakultet, osim tehnickih. Inzenjeri su valjda jedino sto valja, gdje dobijes funkcionalna korisna znanja koja su stalno trazena. Rekao bih i doktori, veterinari i slicno ali zasto? Pa danasnja medicina nema veze sa lijecenjem vec sa odrzavanjem covjeka bolesnim. To je odmak od starog znacenja lijecnickog zvanja i prodaja za mito i provizije farmaceutskih kuca. Kad ovdje citam sta se desava u Americi i kako tamo deru te jadne ljude muka mi dodje od cijelog tog naprednog zapada.

No dakle, boli vas mandalo za moja razmisljanja i filozofiju, vi hocete znati kako doci ovdje, ili ako ste vec tu, kak se uvaliti sto bolje, kako sve papire povaditi, kako biti bog i batina u roku 3 mjeseca i za godinu dana imati kucu u Sherwood parku sa Mustangom i minivanom na prilazu vase divne skupe kartonske iluzije od kuce. E pa  dobro. U ovoj epizodi kanadske trakvice Kanadizacija obradjujemo temu polaganja vozackog, kupovine auta i osnova gerilske auto limarije.

Dragi gledatelji, srdacno vas je odlucio po povratku iz Lijepe nase da ce uzeti kanadsku vozacku i predati nasu. To je zvucalo vrlo jednostavno ali ja imam nacina da takve stvari ucinim bolnima. Dakle, da bi dobili kanadsku vozacku za osobno vozilo u provinciji Alberta, morate poloziit test znanja i test voznje. Test znanja se sastoji od 30 pitanja koje se uce iz knjizice koju dijele dzabe u svakom Registryu. Registry, iliti registar, je ured zaduzen za razne administrativne poslove od vjencanih listova, zdrastvenog osiguranja, vozackih, selidbi, promjena osobnih iskaznica, osnivanja firmi.. To su privatni uredi koji imaju ugovore sa vladom i za njih obavljaju sve te posolove. Kod nas se obicno zahtjev podnesen u ranoj mladosti rjesava pozitivno negdje oko ulaska u penziju podnosioca, ili mozda tek u drugoj generaciji. Ovdje je barem to skoro savrseno. Sve se desava u sekundi, ne. Tak sam i ja odlucil, ne, da polozim taj test znanja jos prije puta u Hrvatsku, a kako sam lijen i sve bih u zadnji cas, otisao sam u jedan registry u subotu u 2 sata,a oni rade do 3 i ne primaju za testove poslije dva. Aha, dobro, popusio sam zbog lijenosti Onda sam isao iduci dan, nedjelja, jahao sat vremena busom do jednog ureda koji radi nedjeljom i tamo jos pjeske lutao nekih 20 minuta po kisi dok nisam nasao. Fina pokora. Platio tih 18$ cijenu polaganja i od prve polozio test. Tu bi prica imala jednostavan rasplet da ja nisam posebna sorta specijalca. Nisam sa sobom ponio RH vozacku jer je nisam htio predati prije puta kuci (ovo se desavalo prije moje povratnicke turneje u Srpnju)  jer onda ne bi mogao u HR voziti, posto ne bi imao cajta prije puta dobiti Alberta vozacku. Tako mi je teta dala tu potvrdu o polozenom testu i ona vrijedi godinu dana od polaganja. U tih godinu dana u bilo kojem registriju sa tom potvrdom se moze prijaviti polaganje testa voznje.

Test voznje moze biti pola sata ili sat vremena. Kategorija koja se kod nas zove B ovdje se zove Class 5 i ima puno veci raspon vozila koja se mogu njome voziti nego ona nasa. A ta Class 5 ima GDL i normalnu kategoriju. GDL je privremena za vozace koji su tek dobili tu kategoriju i imaju neka ogranicenja oko kaznenih bodova, alkohola u krvi, postrozena u odnosu na punovazecu Class 5. Treba provesti oko godinu dana na tom GDL-u a bi dobio normalnu vozacku, ako nemas znacajnih prekrsaja.

Ali, prije Class 5 postoji Class 7 vozacka koa se izdaje za nove vozace, obicno maloljetnike, koji ju mogu dobiti vec sa 14 godina, ali moraju voziti u pratnji nekoga sa class 5 vozackom. Nakon 2 godine mogu polagati Class 5 GDL i onda nakon godinu dobiti regularni Class 5.

Moj slijedeci korak nakon polaganja teoretskog dijela ispita i prije odlaska u Hrvatsku je bio naci registry u kojemu mogu iznajmiti njihov auto i prijaviti polaganje road testa za Class 5. Class 7 dozvolu mogu dobiti u bilo kojem od tih ureda cim predam nasu vozacku iz Hrvatske. Dakle, nasao sam ured  u centru grada koji ima svoje aute (nemaju svi). Inace ljudi dolaze sa vlastitim vozilom i na njemu polazu. Otisao sam tamo da predam svoju HR vozacku i dobijem Class 7 te se sa njim prijavim za road test za Class 5. Naravno, kad samo dosao, falio mi je neki papir a i srusio se racunalni sistem. To je bio moj treci poset registriju. Iduci dan sistem je bio ok, ali sam ja zaboravio podici svoj sistem u glavi, vec sam ostao glup. Pita me dali imam neki medical condition i ja ko iz topa ispalim DA, imam, imao to i to lani. I jos kreten slazem datum, iz samo nebu znanih razloga. Da sam rekao pravi datum , bilo bi vise od godinu dana od tog dogadjaja, i ne bi bilo bitno. Ovako me samo pogledala, vratila papire i dala uputnicu doktoru na generalni pregled. Puko sam ko kokica i izletio van psujuci crnce na cesti. Taj dan su propale sanse da polozim voznju prije puta nazad kuci i odustao sam od cijele ideje na mjesec dana. Nakon povratka od doma krenuo sam opet. Moj peti posjet registryu se desio prije nekih 2 mjeseca kad sam mislio da cu ako promjenim registry moci izbjeci medicinski pregled. Ali mandalo, samo su me poslali i oni, sve je umrezeno. I nista, nadjem odmah na googleu neku shuft kliniku do koje mogu biciklom za 15 minuta. Tamo sam platio 80$ dolara da mi doktor pregleda usi i tlak i kaze da je sve ok. Jao klinika kao iz one igrice Emergency. Smijesno. I tako dobio uvjerenje da sam ispravan , iduci dan idem u registry po sesti put u pokusaju da predam vozacku. Naravno, i ovaj put nesto ne valja. Zaboravio sam novcanik -dobro – skocim kuci 5 minuta po novcanik i vratim se da bi skuzili da me ne mogu obraditi jer nemaju dokaz moje nove adrese!?!?! Nisam imao ugovor o stanu sa sobom nego samo potvrdu od stambenog osiguranja koja nije dovoljna jer nije original nego samo neka skracena verzija koja se salje faksom. Nista, dodjite opet. I tako opet nazad kuci i cekati jos tjedan dana do iduceg vikenda kad imam slobodan dan. I iduci put sam poveo Elenitu za srecu. Naravno, trebalo mi je.  Jer ovaj put, eto, na kartonu od doktora, sa mojim nalazom, potkrala se neka greska i sve se nije moglo prihvatiti dok se to ne rijesi. Srecom, posto je Elenita  sreconoska, doktor je faksom u roku 15 minuta poslao ispravak i nakon 7 puta konacno dobio tu Class 7 vozacku. Da ne spominjem da sam tijekom svih tih eskapada upoznao bas sve salterske sluzbenice u ovom meni najblizem Stratchona Registryu. Kad je na kraju doslo da se slikam za dozvolu cak me i vlasnica zajebavala da se srusio sistem i da moram doci drugi put… Just kidding!!! Haha. I cijeli registry se odvali smijati. Na putu prema van su me ispratili pljeskom. Pa gdje to ima i kome se to jos dogadja?

Paralelno sa tim pokusajima u registryu trazio sam i auto koji cu eventualno voziti u nadi da cu da polozim vozacki. Imao sam ideju da ce to biti Mazda 3, Chrysler Sebring, Pontiac G6 ili Honda Civic. Japanci odlicno drze cijene i jeftini su za odrzavanje, manje trose… Ali Honda i Toyota su prilicno oskupe, predobro drze cijenu, pa sam odlucio za Mazdu 3. Mazda mi je cijelo vrijeme zapinjala za oko jer sam jednom iznajmio Mazdu 2 kad sam tek dosao u Edmonton i isao prvi dan na posao. Tjedan dan sam vozao tu malu Mazdu i bas mi se svidjela. A trojka je jos bolja, sportiva. Tako sam ganjao te Mazde preko Kijijia. Prvo sam nasao cak Mazdu Protege, to je nesto kao kod nas Mazda 323, ima ih ko kenje. Tu sam vidio da se na Kijijiju masno laze i mulja, da slike i opisi bas nemaju veze sa stvarnim stanjem. Jos covjeka nazovem da pitam dali je sta bitno sjebano na autou i kaze nista, sve 5. Goran me odveze tamo, voznja od 40 minuta, da bi vidjeli auto koji umjesto kotaca ima one donut kotace, zamjenske kotace ko od tacki. I jos usput kvalitetno lupljen u zadnji kotac i smotana poluosovina. Ali nista bitno nije problematicno. Nisam se zadrzao ni 2 minute, bjezi. Drugi koji mi je lijepo smjestio pricu je nas Bosanac koji se bavi svercanjem auta. Dobra Mazda 3 iz 2004, crvena hatchback sportska verzija, bas onakva kakvu sam zamisljao. Bilo bi savrseno da je plave boje, ali ajde. I odemo i kod njega,ovaj put me preveze kolega Splico (Davor Gotkovski). Pogledamo mi taj auto skupa a kad ono hrdjav ko sumeca tableta u casi vode, gume celestonke, ali do nule zbrijane, unutra neki zamjenski visoki mjenjac, sve izgrebano i apsisalo (izbljedilo). I jos kao secer kaze da eto ima treci motor unutra. Prvi je presao 300 000 i riknuo, drugi nesto nije pasao pa je uvalio treci motor. I trazi 4000 $ ali spustit ce na 3500$. Majko  mila. Za te pare se moze naci auto u solidnom stanju a ne takva kanta, iako mi on objasnjava kako to samo predjes brusilicom i malo farbe u spreju i eto ga. Zena vec kuva kahvu, sprema se proslava prodaje. Ma zajebi i ti. A toliko sam se napenalio na Mazdu 3 hatchback da bi mozda bio i blesav uzeti tu ruzinu da me Splico nije malo odvukao.

Kad smo to obavili i otisli nazad, kopam i dalje po oglasniku i stalno se pojavljuje jedna plava Mazda 3 Hatchback, isto 4000$ ali sa Ontario tablicama. U Kanadi je sranje sto ako zelis registrirati auto iz druge provincije moras ga dati na Out of province inspection. A tu se gleda sve i svasta, tesko je proci i sa puno novijim autom. Na kraju sam ipak nazvao zensku i ponudio joj 3500 $. Da, zenska ga prodaje, pa se dalo i cjenkati. Nakon malo ragledavanja limarije na plavoj Mazdi i karoserije njene plave kolegice, deal je pao 2700 $ za tu Mazdu 3 hatchback iz 2004. Roknuli smo svi po 3 casice rakije za srecu i kasnije jos dao 850$ jednom nasem Bosancu mehanicaru da rijesi zadnje diskove, sponu stabilizatora i, naravno, da rijesi inspekciju. Ovdje inspekcija vozila nije kao kod nas, svaki mehanicar ju moze obaviti. Ima provincijska i van provincijska inspekcija. Prva je oko 50$ i skoro svaki mehnicar to radi dok ovu drugu ipak stroze kontroliraju pa su dosta muljatora vec izbacili i kaznili. Kad je ta inspekcija konacno rijesena, mogao sam cekati da polozim Class 5 i onda uzmam osiguranje, sto bilo bilo jeftinije, ili uzimati odmah sada osiguranje na Class 7 pa onda kasnije prebacivati na Class 5. Jos su mi svi rekli da ako ga osiguram na class 7 i dobijem table, nema sanse da cu izdrzati da se ne vozim, a ne smijem sam voziti, bez pratnje nekoga iskusnog.  Tako sam nekih 2-3 tjedna gledao svoj auto u dvoristu i vozio se na posao dalje sa kolegom Jeremyem koji zivi par blokova nize. Gledam ga svaki dan kako sjaji i kako me gledaju hrdjavi zadnji blatobrani. Sanjam kako bruslicom kidam hrdju u Rambo stilu i divljackim slikarskim pokretima nanosim kit, pa ga brusim. Bolest. Poceli smo ga raskapati jedan dan da vidimo sto se sve da popraviti. Tu je bio i konzilij sa Antom Beslicem, Ivanom Radicem, mojim cimerima i jos jednim cupavim likom koji je bio malo pre oran sa natezanjem i lomljenjem plastike. Mladost ludost.

Dosao je i dan polaganja vozackog, pocetkom 9, mjeseca. Trosak oko 125$. Mislio sam da cu roknuti sa obzirom koliko sam se telio samo za predaju HR vozacke. I mandalo, prosao sam od prve. Kolega Splico mi posudio svoj Chevy Malibu sa ST tablicama i Yugo zastavom pod sajbom. I dodje neki Indijac ispitivac, sjedne u auto i pita jesam ja Bosanac ili Hrvat? Sokirao me fino. Kaze da ima nasih masa, vec nas raspoznaje. Sat vremena voznje, samo mucki suti lik. Maksimum je 70 bodova u greskama. Cak i kad ga predjes, ne kaze ti nista vec odvozis sve. I tako sam se ja izvuako sa 65 bodova u greskama. Parkiranje, brzina… Stvarno su picajzle. Ali odlicno, i to sam obavio i konacno dobio tu normalnu Class 5 vozacku koja sluzi i kao osobni dokument za vecinu transakcija i poslova u Kanadi.

Sad sam mogao uzeti dan slobodno sa posla da ugovorim auto osiguranje i rijesim tablice. Priznaju nase potvrde iz MUP-a o vozackom stazu tako da sam na temelju toga dobio osnovnu policu za 77$ mjesecno. Ona ne pokriva stetu u slucaju sudara vec samo lijecenje ozlijedjenih i stetu pocinjenu objektima i zgradama. A mladi vozaci sa 21 godinu i manje placaju ogromne premije jer spadaju u rizicnu grupaciju. Jedan klinac sa posla placa 500$ mjesecno samo osiguranje auta, osnovno, i jos 350$ za ratu autu. Jer hoce jak i brz auto da se malo kurci. Polica osiguranja se lako rijesi telefonom i sve salju mailom u roku 10 minuta. Sa tom policom nazad u Registry po 8 put i dobivam tablice. Tablice na kola, slikanje, pravac autopraona, tamo ga lijepo operem i odmah odrapim cijeli lijevi prag o neki zuti rubnjak. Bravo ja. Ali sta cemo sada,. Bitno da se konacno rolam. I narednih dana, vec mjesec dana, stalno pomalo krpam auto jer ima dosta hrdavih tocaka. Kupio kit, razne smirgl papire, bruslicu i original boju iz USA, pa deri, svaki dan pomalo. Brusenja, antikoroziv, kitanje, brusenje, pa kitanje, pa onda kit glazura, pa brusenje, pa temeljna farba, pa nevalja. Opet brusenje, kit glazura, temeljna, ne valja. I tkao u krug prkeo nekoliko puta na 4 velike tocke na autu. Blatbrani, gepek, vrh haube… Ne bi bio problem da ko doma imam garazu sa svim alatom, kompreosrom i SVJETLOM! I da imam drugi auto za voziti a ovaj svaki dan pomalo lickam do ponoci i time ujedno izbjegavam curu/zenu/punicu/osobu koja ni vragu nije mrska a nalazi se u kucanstvu, kao sto su to odradili mnogi nasi roditelji :) Zajebancija. A ja morma svaki dan na otovrenom to odraditi u onih sat vremena svijetla sto ostaje nakon posla, a vikendom se trkati sa vremenom opet jer zelim u soping, zelim, na garazne raspordaje, ovo ono. I jeboga, svaki dan letim kuci samo da smirglam i farbam, ostalo je postalo nebitno. Ja i smirgl papiri 60, 220, 400, 600, 1000 – najbolji prijatelji.

Nije perfekcija rad, ali za pocetak vrlo dobro. Kad sve zbrojim, ulozio sam u njega vec oko 1100 $, znaci kosta me oko 3800$. A mogu ga za godinu dana prodati za 4000-4500$ tako da ce na kraju biti plus.Evo jos ga farbam, svaki dan hvatam onih 45 minuta sunca poslije posla za smirglanje, kitanje i farbanje, na otvorenom, uz lisce, vjeverice, vjetar, prasinu i slicno. Ali ide, majku mu, ce da da bude beba. Toliko za sada.

U iducoj epozodi opis road tripa za Calgary i Banff,  Jasper i kako sam upoznao dva nasa panja iz Zagreba i Zupanje :)

Seoba naroda – 6 ulica dalje

Rujan 15, 2013
8 Komentara

I tako, da nastavimo pricu od prije mjesec dana. Da ne duljim, preslili smo, slike govore sve. Ovaj kucni ljubimac na slikama od 12 kila je Goran, novi cimer, zamjena za sarog Gorana koji je otisao nazad u HR da bi zavrsio u Pragu prije puta u Kinu ili kud vec :) Novi Goran ima malu zvjerku od kombija kojomm smo prevezli stvari. Sitnica, 4 kombija. Veliki odmak od 2 kofera sa pocetka. Stari stan je bio na dobrom mjestu ali kuca koju smo uzeli je na jos boljem, 3 minute pjeske od Whytea, u samoj spici, studentski kvart. A ti studenti u Kanadi izgledaju ko djeca, boze mili, kod nas tako izgleda ekipa iz prvog srednje. U kuci su zivjeli nekih troje studentata, zbunjole. Jos nisu ni iselili a vec smo im natrpali punu kucu nasih stvari. Planje da Elena, ja i novi Goran udjemo 1.8. u kucu a jos dvojica dolaze 15.8. To su Damir i Drazen, Stolar i elektircar. Tako da smo sad pokriveni za sve popravke po kuci i okolo. Interesantan stvar je da smo ponovno sa Rentex agencijom, koja ocito iuznajmljuje stare kuce i stanove u koje minimalno ulaze, ali ih ima na vrhunskoj lokaciji oko Whyte avenije gdje uopce nije problem za masne pare iznajmiti jer tu su studenti, radnici, turisti, svi zivi. Kad smo preselili stvari, tabla FOR RENT je bila na kuci jos 3 dana i stlano nam je netko kucao na vrata ili cak ulaetavao u kucu da pita kako i sta u vezi rente. Jedan dan, sjedim u boravku kad se u kucu useta neki hipi i pocne razgledavati, da mi ruku, upoznamo se, pita mi koja je cijena, kakve su instalacije… A ja ga blijedo gledam. Iz kojeg si ti filma? Onda kaze da je dosao pogledati kucu i da konta da sam ja manager koji ce mi pkazati objekt. Onda sam mu pokazao vrata i rekao da je iznajmljeno. Ali mogu reci da je taj znak privukao i dosta zenske celjadi zanimljivih kvaliteta. Da smo imali sobu viska i da nisam uvezi, boze mili :)

Tako, agencje su zajebane, pogotovo ova. Zakon je na nasoj strani ali ako ne pazis oko svakog detalja lako te mogu zajebati. Tako su nam poslali nekog kao senilnog chichu koje je obavljao inspekciju prije useljenja. I samo ide okolo po kuci, stavlja kvacice kako je sve u redu. A ono pola toga u kuci ne funkcionira ili je slomljeno. Onda je doslo do tocke kad sam se pocao derati na njega da sta radi, jel ima namjeru ista podijeliti samnom? Nakon natezanja smo se usuglasili da mi preda inspeckcijsku listu gdje sam sam iskirizao ok tocke i stavio sve sto ne radi, polomljeno, musavo pa su nam jos platili jedan cijeli dan cistacicu da ocisti prljavsinu i nered koji je ostao iza studenata. A naravno, to ce platiti iz depozita prethodnog stanara koji je bio lijen pocistiti jer su ga cimeri napustili 3 dana prije. Pa se ukazao kod nas na vratima na dan ciscenja bez icega, kao, dali mu mozemo dati malo papira i vode pa da on prebrise ovlas sve? Prebiriso bi on to sve u pola sata kaze. A cistacica bila cijeli dan sa pickupom punim kemije i nije sve stigla oprati i oribati koliko se zapeklo. Prozore sam morao pajseorom otvarati, nisu bili otvarani valjda 10 godina i sve zapeklo. Zbunje, grane, lisce, otpad, smece svih tipova, arazbiei tanjuri dvoristu. Kozari bok u malom. Pa je agencija skupa sa cistacicom odvukla sve to smece iz dvorista a nama su nakon upornog gnjavljenja i dosadjivanja donijeli novi alat za rezanje grna i moorku koja je tolika tupa da ne bi mogao ni glavu odsjeci njome, kao sto bi cimer Goran rekao. Ali i sa takvom smo pokrcili ovaj sumarak oko kuce i iza u back alleyu napravili stog grana kao za ivanjski krijes. Sokirali se i ovi iz agencije, 2 tjedna su odvozili. Susjed iz podruma susjedne kuce je bio sav sretan ko malo dijete jer je konacno dobio svjetla u sobu. Sto naravno sam nikako nije mogao napraviti zadnjih 5 godina koliko zivi tu. Kad su iz agemcije vidjeli da smo si dali truda da pokrcimo to sve zbunje onda su nas trazili da jos tog drveca posjecemo jer smo tako dobri. Malo morgen. Imamo iza kuce ogradu koja stoji samo zbog dobre volje gravitacije i nedostatka jacih vjetrova. I tu se jos kacimo da nam to knaocno poprave. Kad bi se netko popisao na nju urusila bi se.

Uglavnoml kod stanova e situacja prilicno jednostavna uslucaju rentanja i na mnogo stvari se ne treba paziti kao kod kuca. Tu su i rezije koje su obicno ukljucene u cijenu stanova dok kod kuca to nije slucaj i grijanje je cesto prilicno skuplje, pogotovo u rastelanim kucama sa losom izloacijom. U oko Whyte Aveniejje mnogo takvih. I dalkje ljudi smatraju da zivimo u ne bas najboljem kvartu jer je Whyte avenije blizu pa ima puno problema. Kad kazu puno problema misle na pijane studente koji nisu nii do koljena nasima jer samo pjevaju glasno ili se provezu u autu sa glasnom muzikom jednom tjedno. I toje ovdje opasno, jer eto, puno ljudi pije vani u blizini. Samo sto je sve krcato policije i cim netko malo mrdne prvo ga peglaju cuvari u pubovima a onda policija. Onaih 0,1 % koji uspiju pijani izaci iz pubova i klubova da bi bauljali okolo po kvartu ce u najgorem slucaju zapisati ogradu, sto u nasem slucjau moze biti fatalno, kao sto sam gore opisao. Uglavnom, kanadski opisi opasnih cetvrti su manje vise pizdarije ljudi ispranog mozga. Nisam ni znao da sam vec par puta bio u centru u nekim opasnim cetvrtima dok mi nisu objasnili da je to puno crnaca i imigranata, treba paziti… Nije da nema problema ali ni blizu kako se opisuje. A sa ludim Rusima, kako nas sa Balkana obicno zovu, nemaju se bas neku namjeru zajebavati. Iako ima i gorih – Somalijci, Vijetnamci, Albanci, Kurdi… Ali ako ima problema onda se oni desavaju unutar tih zajednica i uglavno daleko od obicne javnosti na cesti.

Uz preseljenje u taj novi kvart stavio sam islike i sa Heritage Festivala gdje se tjedna dana zdere i pije, ali bezalkohlno. Festival predstavlja sve zajednice koje zive u gradu, osim nekih neorganiziranih poput Spanjolaca :) To sad svi Eleni fino traljam na nos. Dakle, oko stotitnjak raznih drzava i regija se predstavlja kroz svoju kuhinje, muziku, odjcu i obicaje. Naravno, tu su Srbi, Bosanci, Hrvati, Albanci, Rusi, Turci, Kubanci, Indijci, Pakistanci, Kinezi, Iranci, Japanci, masa africkih zemalja, skoro cijela latinska Amerika… Pametni narodi poput Skandinavaca imaju zajednicki skandinavski paviljon u kojem se udruzeno predstavljaju dok mi Balkanci imao svako svoj i svatko sluzi svoju senzacionalnu losu kopiju cevapa i bureka, plus jos nasi prodaju “poderane gace” i zovu tu Croatian donut. Koje gluposti. Sve precijenjeno i prelose. A nas paviljon prezentira vise Hercegovinu nego Hrvatasku, dijele promo materijale TZ BiH, na nekom ekranu slike Dubrovnika i bosanski kafanski narodnjaci. Ne znam dali je netko planirao ali da su htjeli napraviti losije tesko bi nadmasili. Valjda je to genetika, i ovi nasi doma u nacionalnoj turistickoj zajednici su jednako nesposobni uhljebi. A na srpskom stnadu je barem jos bila i velika bina gdje se dere kolo i harmonika, sajkace se nose, janjci se okrecu… Opet su bolji. Na bosanskom standu mi prodali burek za 7 dolara. Kad sam poceo prigovarati kako je to super skupo, napala me neka tuka da jel znam ja kolko sir kosta, a ruke… Jebemti zlatne ruke, a sir au bureku nije bilo nista, al stvarno nista. Zracni burek. Kod Rusa sam probao Kvas prvi put, pice od starog fermentiranog kruha, nije lose,ali nije to to bez alkohola. Ta preseracina sa zabranog alkohola na javnim mjestima je toliko mutava da bije dozivljaj ovakoovog festivala. Rusi i mi Balkanaci bez rakijetina , Talijani i Francuzi bez vina… Nije to to, jednostavno se ubije feeling. Ali ovdje i bikeri piju kavu mjesto pive kad se okupe kraj Tim Hortonsa. NJih cca 50-ak na divljim motorima i cuclaju papirnate salice kave. Smijeh do suza. Nadam se da barem varaju pa stave pivu, ali opet, nije to to kad moras skrivati.

I tako, poanta je da se treba druziit sa drugima a ove nase koji su tu vec podugo sa rezervom dozivljavati. Sad kad smo zamjenili jednog Gorana za drugog, dobro smo prsli jer smo dobili jos oko 20 kila ekstra besplatnog Gorana, u odnosu na prije :) I jos Damir i Drazen , p0ikazali se momci u redu, oce pojesti, popiti, raditi, zajbeavati se. Brzo su stali na noge u novoj zemlji, pomogli smo im koliko ide. Kad je covjek razuan u umjeren nema nekih porblema oko uspijevanja ovdje.

Dobivma poruke od mnogih, po Facebooku s evodi rasprava o ovom blogu. Nekima sam ppalicpicka koja previse kuka za domom, nekima sam dobar, nekima super. Mnogi su lijeni citati postove vec bi da im tocno opisem sve sto narpaviti za njihov specifican slucaj, Sto mi vec postaje smor. Uglavnom, ja opisujem svoj put, svoj nacin, svoje gluposti i ljue sa kojim se druzim .Sto ne znaci na netko tko kaze drugaciju pricu nije u pravu jer je prosao neki drugi put i drugaciej situacije od mene. Sto znaci da vama koji ovo citate ovo neka sluzi kao okvir stanja u Kanadi a ne kao egzaktni prikaz onog a sto vas ceka ovdje. Ja sam pocinjao sa 10 $ po satu u Torontu dok moji novi cimeri koji su bili pametni pocinju sa 24$ po satu. Tako da nihova prica nije kao moja. Elena jos uvijek radi za 12$ po satu ali sad je supervisor, bez novog LMO-a, sto je dovelo od toga da ce precu novi restoran koji ima LMO, puno blize kuci, za vece novce. Kao cura, ne moze raditi sve sto i mi muski i da ona pise blog njena perspektiva bi bila sigurno drugacija nego moja ili drugih likova koje znam ovdje. Ima nasih koji jos uvijek nemaju normalne poslove, ni stan, cak ni pola sobe, ali postoje razlozi, a to je sto su ljudi specijalci. To su oni koji kasnije pricaju tuzaljek kako ih je Kanada zajebala zesce…

Kako sam ofilozofio u egzilu…

Rujan 1, 2013
15 Komentara

Although we know who we are, where we come from, what we are for, we give that knowledge no weight; our culture tends to deny or conceal that insight, and so we are left alienated and afraid, believing the truth to be objective instead of embodied. A world that is raw material , resources, dead matter to be made into things, has nothing sacred in it.  …

Nobel prizes are awarded to economists who are attempting to put economic value on everything that matters to us, not just labour and material goods, but human relationships, family, divorce, children, love and hatred…

David Suzuki  -  “The Sacred Balance”

Prosli put sam pisao kako se ovdje moze zaraditi, stvoriti normalan zivot, imati stabilne prihode i ne brinuti o placi… Ali pitanje je uopce sto mi to zelimo, sto je taj sretan zivot? Dali on dolazi sa parama ili je to zivot u zajednici koja te stvorila, sa ljudima koji su te oblikovali, a ne da te netko iscupa i presadi u vrt tisucama kilometara daleko. Pitanje je vrlo filozofskog karaktera i sve vise razmisljam o tome. Pare su samo sredstvo a ne cilj. Nije cilj imati para vec imati sretan i ispunjen zivot u nekom skladu sa obitelji, drustvom, prirodom… A ovdje stvari poslije para staju jer je sve materijalizirano i sve ima svoju cijenu, price tag. Tako se kuce prodaju kao auti, svaki tjedan u naselju druga kuca na prodaju, ljudi odlaze i dolaze no stop, mjenjaju kuce u selidbama za boljim parama i poslovima, ostavljaju cijeli zivot iza sebe, sve uspomene, slike, namjestaj, alate, igre, sve tragove svog postojanja ostave i prodaju na garaznim rasprodajama. Pa cak i kucne ljubimce. Da bi mogli otici 4000 km na drugu stranu zemlje i tamo sve krenuti iz pocetka za nekih par stotina ili 1000 $ vise.

Tko nije citao David Suzukija, kanadskog pisca i borca za ocuvanje okolisa i tradicionalnih metoda zivljenja, mozda nece shvatiti o cemu pricam. Ali pare su samo dio velike sheme zivota i tesko je odrediti srecu do odredjene visisne place. Da imam 50 000$ mjesecno, dali bi bio sretan? Vjerovatno bi bio okruzen laznim prijateljima i masu skupih igracaka, ali bi iznutra bio i dalje prazan. Moja garaza gdje sam poceo kuhati sapune u maminom loncu za juhu sa mikserom za kolace, basca u kojoj smo uzgojili toliko voca i povrca i iz koje se skoro svaki dan sa sujedima dijeli nesto, traca se, prica, zove na kave… Moja soba u kojoj vidim tragove svakog mjeseca mog odrastanja od osnovne skole do zavrsetka faksa. Znam svaku tarabu na ogradi koliko sam ih put ofarbao i usrao nove hlace u kojima sam to obicno radio, iz nekog samokaznjavajuceg poriva. Loza koju bi netko mozda netko posjekao, kuhinja koju smo od rusevine pretvorili u nesto odlicno, boravak u kojem sam zaspao sto puta pred televizorom pa me moji tjerali u sobu, vrt pred kucom kojeg sam natrpao lavandom, susjedi koji su me odgajali kod klinca i kod kojih sam krao kobasice i spek iz pusnica i islere iz spajza… Gdje je cijena za sve to? Dali bi to bilo uracunato u onih stotinjak tisuca eura ili koliko vec se sada dobije za solidnu kucu? Tko to otkupljuje moje uspomene i u kojoj novoj kuci cu osjecati povezanost sa korijenima bez krivice za izdaju ako bi prodao to carobno mjesto? Je da je u jednom izguzvanom i ofucanom gradu koji je nekada bio olicenje lijepog kontintalnog gradica, ali u tom gradu sam prosao sve faze odrastanja i stvorio sve uspomene a ne na ulicama Toronta, Calgarya, Frakfurta ili Edmontona. Ovdje sam dosao samo kao jedan od dezorijentiranih imigranata koji bi htjeli nesto dobro za sebe, jedan od onih koji misle da cemo ovdje stvoriti zamjenski dobar zivot, nadamo se, jer eto ima para. Ima para, da , one su kupile sve, osim onoga neprocjenjivog sto ne moze ni Mastercard. One su kupile sve osim onog najbitnijeg. Odrastao sam u minskim poljima i okruzen tucama ustasa i cetnika u ratu i njihovih potomaka poslije. Odrastao sam u brojenju krvnih zrnaca i branjenju svog postojanja koje je bilo vise puta upitno zbog moje potrebe da se ne izjasnjavma nacionalisticki iz postovanja prema mojim mjesanobracnim roditeljima. Prosao sam masu sranja i prolazim ih stalno i svejedno mi fali ta budjava Petrinja, Banija i Hrvatska. Pa ne moze onaj iskonski gut feeling biti u krivu. Sve sam blize odluci da se jednog dana vracam jer se ne vidim ovdje u ovom praznilu i laznoj slobodi. Kad ce to biti ne znam, ali bit ce.

Razmisljam svaki dan kuda dalje i sto dalje. Dobit cu taj Permanent Residency za cirka godinu i pol i sta onda? Dali onda napustiti Kanadu, kad cu konacno imati mogucnost raditi bez ogranicenja za bilo koga? To zvuci ultra glupo ali ne znam sto postizem gomilanjem para. Ima nas dosta koji rade 10 do 12 sati na dan, neki i vise, pa tako i 6 dana tjedno. I da, ima se para, ali sta se ima od tih para? Djeca koju odgajaju TV i Facebook, kuce od kartona, auti, osiguranja… Radis 6 dana da bi taj jedan dan uzivao u plodovima rada i bio sa obitelji, u slulucaju da zena ne radi vikende ili da klinci nisu negdje na putovanju. Zato je ovdje vise od 50% razvedenih brakova i svi samo rade, rade, rade… Kod nas je kontra, ne radi nitko i onajkoji radi radi preko kurca ili zabusava je rje nemotiviran placom, uvjetima, opcom atmosferom… Nisam pametan.

Ovaj posto je trebao biti o preseljnju u novu kucu ali to ce za koji dan, mozda cak i sutra. Sada sam imao potrebu podijeliti ovako neka razmisljanja.

Vidim da se kod nas masovno izdaju tekstovi i svjedocanstva o Kanadi, neki osobenjaci kukaju kako su jedva se snasli stiskajuci krunicu u ruci, nije ih docekao crveni tepih, jadni radili za 170 dolara dnevno,katastrofa… Agencije organiziraju sajmove za radnike i uzimaju masne provizije da ljude dovedu ovdje a ti isti bi sami mogli za puno manje para doci ovdje samo da imaju petlje. Opet ponavljam, masa nasih ovdje, jucer nas je bilo 10 u dvoristu pjevali “Jebote kolko nas ima” skupa sa Ivanom Radicem i mnogim drugima koji se snalaze i guraju ovdje, i ide nam, ne znam kuda, ali ide. Pa kud koji mili moji. Svako malo salju mi ljudi poruke i komentare da eto nije bas lako upspjeti ovdje, da se ne snadju svi, da je problem ovo, ono… Pa kad i gdje su se to svi snasli? Pa evolucijski nismo svi jednaki i sposobniji se snadju a nesposobni otpadnu, to je zakon prirode. Oni koji samo naricu i kukaju traze sve moguce razloge da uopce ne pokusaju jer tako je puno lakse, samo treba naci dobru izliku za vlastitu savjest u slucaju da za koju godinu vidi susjeda koji je otisao i sada ima kuce ,aute , pare, putovanja a ti i dalje sjedis u nenabacenoj dvokatnici od sitne cigle sa bascom i svinjcem iza kuce, Gloria kavom i Filter 160 cigarama kao glavnim luksuzom u zivotu, osim dana kada odes na pecenicu kod kuma povodom dizanja krova na kucu ili rodjenja djeteta. Iako to ne mora uopce biti lose ako je covjek zadovoljan sa time, i nalazi mir u krugu tih ljudi i takvom zivotu koji je puno blize pravom  zivotu od ovog divljeg kapitalistickog ritma u Kanadi. Ali treba si reci onda da te ne ne zanima juranjava za parama i komforom zapadnog zivota a ne pljuvati po onima koji su odabrali taj put i grce se na razne nacine da ostvare ciljeve, i jos uglavnom uspjevaju… Ali ih se putem etiketira kao budale jer su napustili drzavne poslove da bi kopali kanale u Kanadi. Samo sto ovdje ne kopas kanale dozivotno vec par mjeci dok ne uletis u bolje, pa bolje i bolje poslove. I onda se nakon dvije godine nadjes da zivis udoban zivot a oni koji te gledaju od doma samo vide kako si ti eto sad situiran i briga te, lako tebi… Ne govoorim o sebi jer nisam jos u toj fazi, vec o opcenitom konceptu ponasanja nasih ljudi. Nitko ne vidi onaj put prve godine dana kad smo svi ovdje poceli sa radnim cipelama i sljemovima pa u blato, ili u kuhinje sa pakistancima i filipincima… Ne pitajte vise ista pitanja, sve je receno vise puta i ako nekome opet treba ponavljati kako i zasto ovdje doci i kako raditi, unatoc svima tim diskusijama po internetu i medju ljudima direktno, onda nema nade…

DODATAK – Profil pravog kanadskog radnika, rodjenog Kanadjana

Ja bi rekao da su budale. Ali zvuci prezestoko. Mozda bolje reci da su ispranog mozga i ponasaju se gore nego da rade u Hrvatskoj za robivlasnike kojine placaju place. Potreba za radnicima je ogromna a ipak neki kod mene trpe uvrede od sefova i stalno ponizavanje nekim suptilnim metodama iako bi frima otisla u 3 pm u roku mjesec dana da im upravo ta dva kljucna radnika odu. I jos im se nude poslovi za puno bolje pare i svejdeno im je tesko otici jer se boje kako ce naci novi posao, imaju oni racune koje treba platiti… A jedan je 21 godinu jedan 34 godine, neozenjeni, rentaju stanove, nikakvi ozbiljni zivotni problemi… Na spomen sindikalne organizacije samo gledaju tupim stakelnim pogledom. Neosvjesteni su, svjesni stanja u kojem je ekonomija i mogucnost da se zarade i ustede pare,ali opet svejedno oni zive od place do place, mnogi od njih krpaju kraj sa krajem uz place od 35 do 40 dolara po satu. Toliko drasticno da nekada imaju jedva goriva da dodju sa poslova kuci ili mene dan prije place fektaju cigarete jer nemaju cim kupiti i rucak i pljuge. Kad pitam kud im odu novci nitko ne zna. Ali po razgovoru skuzis da pojma nemaju o racionalnosti. Ovaj klinac od 21 godinu ima vecu placu od mene ali ratu za auto 350 dolara i 500$ mjesecno osiguranje za auto plus gorivo i stanarina za stan koji ne dijeli sa nikakvim cimerom. Zbog toga jede ugavnom u McGovnaldsu jer kaze da ostalo nemoze priustiti a za kuhanje nema vremena jer mora raditi jos part time kod strica da skupi vise para i nesto ustedi. Onda ga pitam zasto nije uzeo rabljeni auto i zasto ne proba kuhati doma umjesto da jede stalno vani. Imat ce vise para i nece morati raditi drugi posao… Ma ne, ne moze on tako, to je kandaski nacin, Canadian way, i ponosni su sa tim glupim sistemom zivota dok im Kinezi preuzimaju naselja i poslovne prostore jer su organizirani u kolektive gdje zajedno zive, zajedno kuhaju i jedu, zajedno rade,zajedno kupuju hranu i potrepstine pa imaju puno vece rabate… I stede velike par od cak i malih placa.



Dva tjedna u paralelnom svemiru – Hrvatska

Kolovoz 19, 2013
23 Komentara

Da nastavimo pricu. Kad smo rijesili pitanje gdje cemo zivjeti narednih godinu dana i uglavnom rijesili s kime cemo zivjeti, mogao sam lakseg srca otici na taj takozvani odmor u Hrvatsku da konacno vidim to more i kupim Vegete, sto bi reklo Hladno pivo. Ustvari da vidim one ljude koji mi uzasno fale svih ovih mjeseci u svojevoljnom ekonomskom izgnanstvu. Dok sam trazio suvenire skuzio sam da bas i nema neki izbor stvari za ponijeti odavde. Javorov sirup, zastavice, majice, salice,tanjuri, magneti, razni kic kao i kod nas na Jadranu. Zato sam uzeo flasu whiskey-a za svaki slucaj i uspio naci malu bacvicu prave albertanske sirove nafte. E to je suvenir, ali ga jedva ima za naci.

Karte sam kupio preko Condora, povratna me izasla oko 1800$ preko Calgarya i Frankfurta. Kazu ljudi da je inace jeftinije. To je neki charter prijevoznik koji masovno prevozi turiste pa ima i nize cijene ali i bome i razinu komfora. Kad usporedim sa Air Canadom kad sam dolazio u Toronto, nebo i zemlja. Skucena sjedala, nema onih malih televizora na sicu ipred tebe pa da mozes gledati sta hoces… Uglavnom, nije strasno, da se izgurati, ali za te pare sam mogao uzeti i neku normalnu kompaniju opet. Edmonton je ocito slijepo crijevo pa manje vise svi letovi za i iz Edmontona presjedaju u Calgaryu. I tamo cekas 3 sata na novi avion. Tako da je mozda bolje drito busem za 70$ doci do Calgarya i tamo se ukrcati.

Na aerodromu u Edmontonu sam se pozdravio sam Elenom, taman je radila, pa sam vidio i taj famozni Booster Juice. Jos neke suvenire pokupio i ajde. Kad sam presjedao u Calgaryu vidio sam masu nasih balkanaca, i naravno cuo. A sve uglavnom Bosanci, pa ko da ih ima milijardu a ne 4 mlijuna. Pa valjda sam manje Kineza vidio nego Bosanaca. Sjedim tako kraj jednih i kcerka staroga uporno uvjerava da nije ponijela iPhone u Bosnu jer tamo nema wirelessa, da ga ne bi mogla koristiti. Znas tata, to je Bosna, ma nema’t tamo toga, ih, sta’b sovim tamo. Kad sam im rekao da ima toga u Bosni i da  se zajebala, bila je u soku. Ma jel, majke ti, ima wirelessa? Eto ga, aj ti znaj. Boze mene, kakvih naivnih ljudi ima. Ispalo da su dobra obitelj ali kceri su specijalke.

Nakon 9 sati leta do Frankfurta sav sam utrnuo ali su nas barem posteno tankali sa sokovima i vodom. Hrana slaba ko inace pa sam odmah po slijetanju na stari kontinent maznuo porciju svapskih kobasica sa senfom i jajima, da se ubijes, samo usima da mrdas koliko dobro. Bas je lijep osjecaj sletjeti u Europu, medju poznato okruzenje. Cudno mi je bilo od starta jer sam imao osjecaj kao da se vracam kuci poput nekog stranca, kao da tamo nisam proveo cijeli zivot vec da idem u goste. Totalno glupo. Ne znam dali me to ova Kanada ubila u mozak tako ili sto vec, ali stvarno sam se osjecao kao neki gasterbajter koji dolazi u goste umjesto da se vraca svojoj kuci. Kad sam se ukrcao u Croatia Airlines, bilo je to super cudno, ljudi govore Hrvatski, nase novine… Jedan jadni kroasan za obrok, da to je to :)  I onda Zagreb, taj kratki let do Zagreba trajao mi je duze nego onaj do Frankfurta. Nervoza, uzbudjenje, tjeskoba, tuga, sreca… Sve odjednom. I sletio sam, srce mi je lupalo nenormalno. Isao sam pokupiti prtljagu – i nju cekam duze nego bilo gdje drugdje. Ipak je to ogroman aerodrom u Zagrebu. Da, vidjeo sam svoje roditelje kako mi masu kroz staklo, i ja sam mahao njima dok sam dozivljavao vrh tuge i srece, i pustio suzu. Konacno je dosao i jebeni kofer, prosao sam i kontrolu i sreo se sa mojim kreatorima, sto bi se reklo. Uz onaj tuzno sretni pogled, suze i bol u prsima, kako to vec ide u emigrantskim shemama. Nisam vjerovao da sam konacno dosao. Vec je bilo oko 10.30 navecer Do kuce je trebalo jos oko 45 minuta voznje. A tamo sok, otvaram vratnice a u dvoristu stol i moja ekipa pije za stolom, docekali me jarani. Tu sam se dodatno jos oduzeo. I moj ludi pas Vili me cak nije prepoznao odmah, trebalo mu je dan-dva :)

Osjecaj je bio kao da sam bio na nekom izletu pa se sad vratio medju staru ekipu, sve po starom, sve poznato. Sve isto a sve toliko drugacije. Sve je ostalo isto osim mene. Iz moje perspektive tek kasnije, nakon par dana cu vidjeti da mi se sve promjenilo i ne znam dali vise mogu razmisljati kao prije. Prevladava stalno usporedivanje stanja doma i stanja u Kanadi i cudjenje zasto kod nas mora biti tako kako je. Zasto su svi namrgodjeni kad mogu raditi sa smjeskom kao Kanadjani. Zasto su konobari papcine a ne super usluzni kao ovdje. Ali opet, ovdje ne mogu konobara zvati “alo pederu” kao doma jer bi me neko sutnuo van. Zasto, zasto,zasto… Zasto 80 kuna biljega za potvrde iz Porezne, i jos te biljege ne mogu platiti karticom kod njih kao sto je u svakoj normalnoj zemlji uobicajeno, ubrzano, efikasno, vec moram traziti kiosk i vracati se nazad nadajuci se da nisam izgubio red. I masu, milijun slicnih pitanja za stvari za koje sad vidim da se mogu super brzo odraditi. Zasto smo zemlja koja stagnira kao da je netko stavio kupusni kamen na nas i ne ide nista prema gore.

Iduci dan nakon doceka sa ekipom, ustao sam ujutro normalno. Jet lag me nije previse tu prvu noc zahvatio a drugu noc uopce nije bilo problema sa spavanjem. Znao sam da imam samo dvanaestak dana da nadoknadim vise od godinu dana izbivanja i jos usput odem dva puta kod zubara u Banja Luku da mi obavi radove koje bi ovdje platio nekih 10 puta vise nego tamo. Svaki dan sam letio okolo i pozdravljao ljude koje nisam vidjeo tih godinu i 3 mjeseca, svaki dan je bio planiran za nesto i unatoc iluziji da cu cak jedan stici otici na more, nije se to desilo. Nisam osjetio onaj mirisl soli i smilja na +40 dok se cvrljim na nekoj plazi a oko mene se siri miris Nivee, Coppertona, tople pastete i zvuci mladih svapskih mama kako dozivaju svoje sincice i kcerkice. Sa tim sam scenarijem odrastao svaku godinu a i meni je sad vec debelo vrijeme da budem u poziciji tih mladih Svaba. Ali sam zato osjetio okus pravog paradajza, pravog sira, kajmaka, pecenice, kruha, speka, kobasice, pite, jabuke, mlijeka… Ma sve ima nevjervatno bolji okus nakon Kanade ali paradajz je vrh vrhova. Nisam niti jedan prestajao jesti kao lopatom da nadoknadim zaostatke. I naravno da sam nadokandio i izgubljene kile u dva mjeseca dijete. Ccca 3-4 kile gore u dva tjedna nije los rezultat, high score – high cholesterol.

Kukanje i jaukanje na sve strane, zapomaganje, nevjerica na moje izjave da u Kanadi ima posla za sve, pogotovo u Alberti, da je teze naci stan nego posao, da za hranu trosis manje od 20% mjesecne place, da place ne kasne… Slabo ljudi vjeruju. Oni koji bi isli tesko se odlucuju na taj korak jer ih puno stvari veze. Opet, kolega koji ima troje djece nikako da se odluci da dodje ovdje raditi za masne pare posao koji tamo radi za puno manje od minimalca, kamiondzija. Treba doci do ovdje i to kosta. Da, naravno, kosta. Ljudi su dizali kredite, prodavali aute i stanove, posudjivali od rodbine, prijatelja, kamatara, na sto nacina su se snalazili da dodju do tih famoznih 4 ili 5 tisuca dolara koje treba imati za kartu i prezivljavane ovdje prvih mjesec ili dva. Iz mog iskustva mogu reci da je potrebno 3 000$ sa kartom ukljucenom. Recimo da je povratna karta do Edmontona 1600$, stanarina 500$ za sobu ili tjedno za hostel 200$. Doci ces ovdje, imas veliki krug ljudi koji su vec dobro upuceni gdje, sto i kako i u najgorem slucaju za pocetak ces raditi na crno i biti placen svaki dan ili na kraju svakog tjedna, makar i 10$ na sat, to je 100$ na dan, vise od 2000$ na mjesec. A i od toga stedljiva i razumna osoba moze ustedjeti skoro 1000$ mjesecno. Ali radit ces na crno mozda mjeec dana dok ne uletis u neku firmu na papire i pocnes raditi za 15, 20, 25 dolara po satu i tu prava prica pocinje. I svejedno, ljudima je tesko povjerovati da tako nesto postoji, kao da stotine tisuca nasih ljudi nisu generacijama odlazili van u Njemacku, Kanadu, Australiju, SAD… Sta mislite kako su oni dolazili, na sve gotovo i punih dzepova? Cisto sumnjam. Uglavnom, moze se, vrlo puno toga se  moze ovdje ali najveca prepreka svemu je u glavi pojedinca – dali stvarno mozes napustiti sadasnji zivot i krug ljudi? Napustiti nezaposlenost i rad za mizeriju ponizen kao rob da bi dosao raditi za novce od kojih se moze zivjeti i stvoriti puno toga. U pocetku mozda nece biti bajno ali barem si siguran da nema teorije da ces biti gladan, zedan, bez korva nad glavom jer za toliko bez problema zaradjuje. Cak i posebni slucajevi, ljudi koji su su dosli ovdje sa nekim nerealnim ocekivanjima i stavovima van pameti, uspiju osigurati egzistenciju a neki cak i dodju k sebi.

Tako da mi je taj moj odmor velik dio vremena prolazio u objasnjavanju stanja u Kanadi uvjeravanju ljudi da ne serem. Malo u Zagrebu, malo u Petrinji, malo u Kostajnci, malo u Bosni… I svugdje ponavljanje price. Vec sam sam sebi dosadan, sestra mi rekla da zvucim ko budala stalno se cudeci nekim stvarima doma kao da nikada nisam bio tu. Nikako se naviknuti na voznju manualnog mjenjaca, nikako se naviknuti na budale na cesti zbog kojih sam se par puta slupao. Vozim 50-60 po propisima i stari mi se cudi sto vozim kao po jajima. Onda sam vec nakon tjedan dana stisao gas do stotke u zoni 60, kako je vec narodni obicaj kod nas. Eh, voznja po starom kraju od rostilja do rostilja, pa malo kupanje na Kupi, pa malo sjedenje satima na terasama kafica preko dana, pa isto navecer… Opusteno, cijene dzabe, hrana koja je domacim ljudima skupa meni se cinila super jeftina. Mislim da je to onaj osjecaj koji imaji ti svi silni gasterbajteri koje sam kao klinjo gledao i slusao  zamisljajauci kakav je to zivot.

Najdraze mi je bilo vidjeti moju obitelj, kako su unatoc svemu nasli nacin da odrze obiteljski posao sa lavandom  i jos ga unaprijede. Stari stalno nesto sredjue na farmi, sad je tamo pravo turisticko imanje gdje smo imali i festu sa pecenim odojkom i branjem lavande. Pa onda uspio je i sapunarski laboratorij unaprijediti, pa rentanje vikendice, od svega toga stvorili su sistem za normalne prihode i razne stvari koje su mnogima danas luksuz. Sestra na faksu sve blize konacno diplomi pa onda pitanje sta i kako dalje. Mozda i ona za Kanadu :) Susjedi kukaju kao inace i vicu da ostanem u Kanadi, nema ovdje nista, samo sve na gore ide. Vidi se da je atmosfera u zemlji katastrofa, da je neki grc u ljudima, nema one nekadasnje opustenije zajebancije. Iako je kod nas kriza konstanta, samo je veca i li manja. Zbog svega toga prozeo me neki cudan osjecaj sigurnosti i zadovoljstva sto sam tu samo dva tjedna i slusat cu te price i probleme ljudi dok ne odem nazad u Kanadu gdje se samo prica o radnim dozvolama i tko ima vecu placu, tkoje kupio koji auto, kud cemo ici piti, jesti, izleti, skijanja… Kao da zivim sada u dva paralelna svijeta. Jedan onaj koji me stvorio i jedan koji sam odabrao da mi bude privremeni dom na neodredjeno. A ta dva svijeta su medjusobno nespojiva. Kod nas tvornice propadaju zbog navodno visokih troskova rada a ovdje zaposljavaju ljude da cijeli dan glume da rade i ciste strojeve za place 4 puta vece nego u Hrvatskoj, uz produktivnost koja je u rangu nase ili niza.

I tako sam kod cika zube u Banja Luci proveo 6 sati u komadu na zubarskom stolcu, sto mi je pokazalo da imam muda ko bubrege. Stari nije mogao doci k sebi, nema sanse da bi on ili itko od blize rodbine izdrzao vise od pola sata. Na povratku iz Bosne opskrbio se stekama Marlbora i Marshmellowsa. Moram samo napomenuti da smo se satrali da nadjemo dobre cevape u Banja Luci i nismo nista pametno nasli u centru tako da su Zagreb i Sarajevo ipak po cevapima nedostizni. Ali me zato satrala cijena pive od 28 kuna u onom presminekerskom Green Goldu u Zagrebu, gdje se elita preserava kao u nekoj oazi. Jos jedino u tom kvartu u Radnickoj vlada neka atmosfera kao da se ima para i da kriza jos nije zagrizla.

Poceo sam se vec nakon tjedan dana spremati za nazad i pakirati sve sto zelim ponijeti. Od masu nasih lavandinih proizvoda i sapuna, rakije, sireva, kajmaka, ajvara, knjiga, robe poklona, djindji raznih tipova suvenira… Morao sam jedan dio ostaviti jer sam prekrcao dvije torbe. Mojima je sve teze padalo sto opet odlazim a sa prijateljima sam se zajebavao kako da smo svaki dan skupa.Ipak, nadam se da ce neki od njih doci ovdje. Ne samo koliko zelim da sebi omoguce bolji zivot vec koliko ja sebi sebicno zelim onaj zivot i ljude  od tamo, samo ovdje, gdje se moze raditi i zaraditi. Iako jos uvijek ne znam dali je ova zemlja moj konacni odgovor ili cu ici dalje u Kinu, Njemacku ili neku trecu zemlju koju jos nisam planirao. Tko ce znati. Goran jos uvijek ne zna, iako je bio sigiran da ide u Tajland na par mjeseci pa onda u Kinu. U medjuvremenu se izgubio u raznim opcijama.

Rastanak sa svima nije bio nista manje tezak nego prvi put. Sestra, otac, majka, baka, pas, susjedi, prijatelji… Svi redom su na ta dva tjedna ponovno bili likovi koji su nedostajali u portretu mog zivota i sada opet nazad i opet privikavanje na zivot bez njih. Nisam cak ni domacu omiljenu slatku pitu od sira uspio utrpati u torbu za put :) Putem nazad opet puno Bosanaca, i nasih ostalih gasterbajtera. Cak sam vidio isti bracni par sa djetetom koji je krenuo kad i ja iz Edmontona i vratio se isti dan istim avionom. Isto Hrvati. Na povratku u sivu Kanadu prvo sam opet stao u sjajnom Frankfurtu i tamosam kucao po zidovima da vidim dali je Knauf ili pravi zid. Vidi cuda, pravi zid, Restorani sa pravom hranom. Suza u oku. Tijekom leta neke zgodne Kanadjanke i njihova majka kukaju kako im tijesno, jao kako je to jadno voziti se u ekonomskoj klasi, one su stalno “Oh my god!” ovo, ono… A ja razmisljam kako zvuce glupo do bola a zgodne do bola. Samo tipicni kanadski obrazac zena – vecinom nisu materijal za brak vec samo za avanture. Onda nakon 9 sati gledanja filmova na tabletu i pisanja prethodnog posta za ovaj blog, sletim u taj Calgary. A tamo neki labirint hodnika i sve opet suplji zidovi i Knauf, restorani sa smecem od fast food hrane, sve nekako izgleda kao kod nas u 80-ima. Ne znam kako je ta Kanada tako navodno napredna kad su u odnosu na Hrvatsku i Europu po bankarskom sustavu, gradjevinskim metodama i materijalima, kvaliteti kamiona, autobusa i kojecega jos barem 20 godina iza nas. Ne znam stvarno.  Na carini me samo pitali imam li sta za prijaviti, nikakvo otvaranje kofera. Dvije steke su bile previse jer je jedna dopustena, a ja priznao da imam dvije. Zbog iskrenosti mi je lik pustio i drugu. Eto, nekad se isplati biti posten.

Moja Elenita me docekala nakon dva tjedna sto sam je postedio svoje prisutnosti. Culi smo se Skypom i upoznala mi je starce u domacoj atmosferi, barem tako digitalno, Pa upoznala macku, psa, baku koja nije vjerovala da ima eto i video telefon. Kad me pitala koje je vjere Elena, znao sam sad sam doma :) Na spomen da je Spanjolka i katolkinja odmah se razgalila kao da je sam Bog dao blagoslov vezi.

Cmrljavi tmurni Edmonton sa jesenskim vremenom i temperaturama nakon super vruce i vedre Hrvatske je bio preveliki sok i post povratna depresija je trajala nekih 3-4 dana. Dok nisu pocele nove avanture, ali o tome u iducem nastavku ove prekomorske sage.

Rodjendanski!!! Epohalni!!!

Srpanj 16, 2013
Napiši Komentar

Po uvrijezenom obicaju ne javljam se opet podugo pa se nakupilo materijala za objavu. Kljucne stvari proteklog perioda su da sam jos godinu dana stariji, znaci sada vec 31, da smo usli u Europsku Uniju, da sam bio konacno u Croatian Clubu na velikom okupljanju povodom Fathers Daya gdje se utamanilo nekih 20 odojaka i janjaca,  da je danas CANADA DAY opet, da Goran odlazi nazad u Hrvatsku pa onda Tajland, Kina, Vijetnam… Pa da se selimo iz stana u neku kucu. Ne znam tko se seli jer Milan ide odvojeno, Goran ide kuci, ostajem ja, Elena i neka nova ekipa. I bio sam u cirkusu, Cirque do Soleil, kao malo dijete. Fantazija cista vrijedna svakog dolara. I jos krenuo polagati vozacki… Ma nema, zivi se kao na vrtuljku, stalno neke promjene.

Uz sve te informacije, kupio sam kartu i idem kuci 12.07. u posjet konacno. Potrositi sve pare koje sam ustedio i opet krenuti od nule. Avionska karta 1800 $, koma. Povratna naravno, samo dva tjedna doma pa opet u preriju medju divlje Kanadjane.

Ukratko to je to, a sada na tenane pa da se raspisem o svemu ovome.

Prvo cu poceti sa pricom o Samexu, koju gore nisam spomenuo, a to je da se firma konacno oporavila i da opet imamo posla, ali vlasnik tvrdi da je to samo privremeno, da se ne zna sta ce biti kasnije. Cudna je godina za naftu, nadamo se svi da ce se sve dignuti. Tako sam iz ureda opet na masini proveo nekih mjesec dana bildajuci misice i ruseci rekorde kao Alija Sirotanovic. Pa sam trenirao novog radnika da me zamjeni dok odem kuci, jer kad se vratim navodno cu nazad u ured. I taj novi se cinio super dok je odlucio da se vise na pojavi na poslu, sto je ovdje svakodnevna pojava, jer posla ima posvuda i cim neko da dolar-dva vise, aj bok. Dani monotono prolaze, ucim spanjolski i ponavljam prometnu signalizaciju za test voznje kad se vratim od kuce.

Kako je konacno doslo ljeto, dosle su i brige sa zivotom u kartonskoj kuci bez klime. Vruce je za popizditi, bas ona budjava sparina od koje se sav zaljepis. Al neka, bolje nego ona sibirska hladnoca 6 mjeseci i metar snijega na ulazu stalno. Ljeto je odlicno, parkovi puni, na cesti nabrijani auti, svi vesli i pripiti, stalno neki festivali i dogadjanja. Iduci vikend u Calgaryu je poznati “Stampede”, utrka zapreznim kolima i sve popratne kaubojske aktivnosti. Navodni najveci party u Kanadi gdje se u grad slije oko 100 000 turista i partija se cijeli vikend. Vidjet cemo i to. Oticu cu vidjeti Saletinu poznatog kao Sale Salissimo i njegovu obitelj.  Da vidimkako se covjek skrasio u centru grada.

Poznato vam je da smo imali problema sa bed bugsima, odnosno stjenicama. Jos uvijek nemogu svojima objasniti da jedna razvijena zemla ima toliko muke sa tim sranjima. I dalje meni moji objasnjavaju da su to zadnji put imali partizani na Kozari,ali sta mogu. Kad zivimo u naprednoj zemlji. Nakon prepucavanja sa firmom koja nam renta stan pristali su to dzabe rijesiti jer nismo samo mi imali problem, nego i stan iznad nas a ne mogu nas optuziti da smo mi donijeli to u zgradu. Tako da nakon dva ili 3 mjeseca ciganjenja sada opet zivimo bez bubetina. Ali dzabe kad nemamo vise namjestaja, sve cisto, samo madraci i stol u kuhinji. Kao zadnje izbjeglice. Nakon stotina varijanti neckanja, Goran je odlucio da nece traziti stan, sobu,kuce…nista. Dosta mu Kanade jer mu nedaju B kategoriju LMO-a na poslu i ide kuci na odmor. Kakav ce to biti odmor doma, vidjet cemo. Nakon toga za Tajland, Vijetnam,Kinu u nove radne pobjede. Milan isto trazi neki svoj sobicak a ja opet skupljam nove cimere. Nasao sam jednog spaljenog Splicu, sad cu trebati vjerovatno jos jednoga, nadam se da Marcin, nas Poljak, htjeti uzeti jednu sobu. Odlucili za kucu radi dvorista, rostilja, terase, da se mozes malo slobodnije osjecati. U ovom stanu sve se cuje, kad tko hoda, kad tko trpa, odlazi, dolazi, partija… I nema mjesta za rostilj, pozvat ekipu…Cijena trosobne kuce je oko 1300$ mjesecno pa do 1800, ovisno o kvaliteti, ima i skuplje. Nekad su rezije ukljucene, nekada ne. Sve je u pregovorima. Ugovor preko ove agencije na godinu dana. Ljudi se groze tih ugovora, a meni je stvarno vec dosta zivota na mjesecnoj bazi i svako ljeto mijenjanja seta namjestaja, stana, seta prijatelja… Sve je postalo jednokratno, vise mi muka od toga. Sad sam upoznao novi val pridoslica, tog Splicu buduceg cimera medju njima, cine se ok. I cini se da planiraju ostati ovdje, takoda onda barem godinu dana opet necu traziti novi set prijatelja. Taman se vratim iz Hrvatske i selidba. Pod uvjetom da nadjemo nesto u narednih 10 dana prije nego sto odem.  Tuzno je kad ljudi koje znas cak i godinu dana odlaze, naviknes na neke stvari koliko god blesave bile i onda opet nanovo.

Ovaj post neobjavljen stoji vec par tjedana a u medjuvremenu se desilo masu toga. Calgary Stampede, a i vec sam u domovini ;) Pisem iz svoje mladenacke sobe kasnije pretvorene u u ured… Djeco, bit ce jos!

Dan Otkrivenja!!! Dosla je!!!

Svibanj 20, 2013
9 Komentara

Evo, ukratko – STIGLA JE RADNA DOZVOLA!!!!!!!!!!!!


Dosao je i taj dan, jos jedan korak prema ostvarenju vjekovnih teznji hrvatskog naroda u Kanadi je ostvaren! Jako bitan korak, nakon kojeg mogu aplicirati za Permanent Residence, nakon sto odradim godinu dana u ovoj firmi. Usrdno se nadam da ce tako i biti i da ce uskoro krenuti nova sezona busenja plina i nafte, a time i povecanje obrtaja posla u pogonu.

Osjecaj, ne znam, smusen i izgubljen, Dozvola je dosla u srijedu kod odvjetnika, sefica mi ju donijela u cetvrtak. Kad mi je dala taj sveti papir, bio sam kompletno ravnodusan, kao, to mi ionako otkada ikada pripada, vec kasni, bio je red da je konacno dobijem. Onako, bez nekog entuzijazma. Onda me kasnije opralo da sad konacno mogu izvaditi novi SIN broj, zdravstvenu iskaznicu, polagati vozacki, uclaniti se u knjiznicu, eventualno dici neki kredit… Tek mi je kasnije postalo jasno da sam sada normalizirao situaciju za neko vrijeme. I da nema vise grca i grcenja za LMO i Work permit. Cudno, jer to mi je bio zanat zadnjih vise od godinu dana, kao i vecini koje znam ovdje. Tema svakog razgovora, svake pive, svake vecere…. Jel imas LMO, koja firma, koliko para, kad ti je dosla dozvola, kako , sta…. I sada je ta faza manje vise gotova. Sada se treba naviknuti na neki normalniji, da ne kazem opusteniji kanadski zivot. MASALA!

Svima vama koji ovo citate i isto cekate razne papire i dozvole zelim svu srecu u tom procesu. Ne odustajte, moze se, razne sheme postoje, samo grizite non stop. Ima dana kad se sve cini za qurac, nista ne ide, i nemas ideje sta radis, sta ti je sve trebalo, ali onda se na kraju stvari sloze.

Ovaj blog ce i dalje bit punjen materijalom kao i do sada, necu prestati jer sam dobio WP, ima tu jos puno stvari koje covjek vidi, nauci u hodu, sazna a koje bi mogle biti korisne nekome. A i meni je ovo odlican ventil za ispuhavanje, psiho terapiju i neka vrsta dnevnika da vidim gdje sam bio, koje sam sve ljude upoznao i sto smo sve prosli. Tko mi je zivot obogatio a tko zagorcio, i tako dalje.

Usput, momentalno je dugi vikend – VICTORIA DAY, kada se ovdje slavi rodjendan prve kanadske kraljice. Za Kanadjane ovo je sluzbeni pocetak ljeta i masa ljudi ode van grada na kampiranje i izlete. Meni to znaci 4 dana slobodno, koje sam iskoristio za proslavu dozvole uz janjtinu i Elenu kod Grka, pa onda za masni rostilj sa Dr. Lastricem i jos nekolko nasih, slike docnije. Fino smo zapekli mesinu kao doma, parkovi su im fantazija, sve uz rijeku, a odmah u gradu. Lud je ovaj grad cim zatopli, svaka cast.


Eto ga narode, pa do slusanja!!! U nove pobjede!!!

Ono kad zaplaces bez luka

Svibanj 14, 2013
7 Komentara

Nije dobro kada mrcina od 120 kila sjedne za stol i ne moze sastaviti pismo doma bez da zaplace, kao sto sam upravo imao priliku dozivjeti. Ovo lijepo vrijeme koje je konacno doslo u ovaj friziderski grad pokazalo je da ipak ima nade. Sve je pocelo konacno cvjetati, proljece u punom mahu i cak do 30 stupnjeva, sve je toplo. Osim mene.

Nisam jos dobio radnu dozvolu ali nije to toliko ni bitno. Upoznao sam nekoliko novih decki jednu nasu djevojku u proslih par tjedana. Jedan od tih likova koje sam upoznao je i onaj legendarni krkan Mirko Lastric zvan Dr. Mirko. Obecao sam uvaliti ovdje njegovu sliku da mi zmasti cijeli post pa cu je staviti na krau, nek se vidi ljudina. Sad ce i on da bude poznat, ili jos poznatiji. Racunao sam da cu se uklopiti sa ovim fae ljudima u Kanadi ali dok vidim nase tek onda sam svoj, opustim se i zajebavam iz srca. A sve drugo mi je trenje – zivaca, jezika, intelekta… Ne znam, bit ce da sam ipak jedan od onih koji su otisli sa Balkana ali Balkan nije iz njih, unatoc svim nastojanjima. I ne zelim vise da ode. Samo je jedan motherland i to je ono sto ce zauvijek ostati sa mnom.

Sta se sve izdogadjalo… Majko mila. Milan vise nije u Samexu, nasao posao kao kuhar u restoranu u Hiltonu kod aerodroma, pa se trenira kod Indijaca u kuhinji. Navodno mu zele srediti LMO pa ce valjda i to biti rijeseno. Goran je i dalje medju pizzama i picama, sa oscilacijama u sreci i raspolozenju. Sad mu se nesto posrecilo sa zenama pa cemo vidjeti. A Elenita sve vise pizdi na firmu dok radi sokice jer vidi da su vlasnici budale i nju iskoristavaju maksimalno jer se u pocetku dala nagovoriti na razne smjene i rad vikendom. Pa sad sklepava osvetnicke taktike. Ljudi odlaze i dolaze sa poslova samo tako. Kod nj je u mjesec dana otislo 5 ljudi od 12. Pocela je sezona baustele na veliko. Posvuda se traze radnici svih profila a pare su vrlo dobre. Ako niste do sada upoznati, promijenjen je zakon za privremene strane radnike i sada je teze dobiti LMO, vise kosta, i striktnija su pravila za poslodavce. I cak mogu odbiti i ponistiti neke dozvole koje su vec izdane. Tako da, uhavatio sam zadnji vlak, ako cu opce dobiti tu dozvolu. Vec je krajnje vrijeme. Imam jos mozda 2 tjedna da dobijem odgovor. Nervoza me pere lagano pa sve vise i vise. Niti imam SIN broj, zdravstveno, ID card, nista. Kao teski ilegalac. Srcom nasao sam shemu za posao za kesh, pa cu se moci pokriti sa parama ako dozvola zasteka, ali ne vidim razloga da me tkao zajebu. Ipak, ovdje je sve moguce.

U ovoj jebenoj naprednoj zemlji i dalje imaju najezde stjenica na sve strane, ono sto se kod nas zadnji put desilo valjda u 2. svjetskom ratu medju partizanima koji su zivjeli u sumi. Imali smo i mi svoju Sutjesku ovdje. U ovim kartonskim kucama i zgradama se nakoti svacega. A mi svoje kuce i zgrade svakih 30-ak godina dobro popalimo da dezinficiramo. Ovdje nista. Tako smo i mi dobili te stjenice, bed bugs, od nekuda i ratujemo vec 3 tjedna sa njima. Pobacali sav namjestaj, jedva mi je madrac ostao i to nije konacno. Popalio sam ih brenerom, parom, kemijom i jos gamadi ima sporadicno. Ne znam, mozda da pustim Thompsona na par sati i odem iz stana, to je zadnja mjera.

Eh, ne znam dali sam rekao vec, tj, pohvalio se, kako sada radim u uredu kao uredski stakor imam cak 32 sata tjedno jer je firma, eto, u banani. Ali ne opterecuju se oni tim previse. Gazda je opet na Bora Bori dva tjedna, boli ga tuki. A ja lijepo efektivno radim 4 sata od tih 8 koja bi trebao raditi, 4 dana tjedno. Ostala 4 sata citam vijesti, blejim u prazno i ne znam, cackam po mobitelu. Pravi socijalsticki san, malo para, jos manje posla i puno slobdonog vremena. Barem radim na ISO standardima i managementu proizvodnje, sto mi je tocno struka. Eto kako sam prevarom dobio posao u struci. Trebalo je moci pogoditi firmu koja ce za 5 mjesci upasti u krizu i umjesto iz ureda na stroj, kao sto je normalno, staviti me sa stroja u ured. Jebemti, sto sam sreckovic :) I tako tih 4 sat asta napravim, ispada savim dovoljno i brzo, i svi zadovoljni. Jer ispada da unatoc tome sto granicno znam sta radim, a moj kolega Jeremy takodjer, ispada da znam vise od sefa i sefice. Pa kad je tako, napravim im par grafova i dijagrama u bojama, a oni vole sareno, pa im to svako malo serviram na stol,  i oni zadovoljni. Vide kako ja to strucno odradjujem. Potrudio bih se vise ali nema smisla kad nema motivacije. Jedina moivacija je sto cu nauciti dosta o kontroli kvalitete i upravljanju proizvodnim procesima pa to pokusati iskoristiti negdje drugdje kada i ako dodjem do PR-a. Eh, prosla su dva Djurdjevdana vec bez prijatelja od doma, bez proljetnih rostilja i gajbi raznih piva koje se hlade u Kupi. Nisam vjeorovao da ovdje postoji proljece, ali nas je eto zaskocilo prije 3 tjedna i stvarno je nevjerovatno dobro. Toplo, zeleno, sve se cisti i uredjuje, ljudi sade vrtove pred kucama, biciklisti, golisave zene. Na cesti ljudi kao u New Yorku. Nabrijani auti na sve strane, mali milijun motorista svih profila. Ovje se zivi paralelnim zivotma. Jedna je zimski, kad svi vegetiraju, i ovaj ljetni kad su svi ludi do daske. Klubovi pubovi puni. Na terasama se jedva nadje mjesta. Jedan dan u 4 puba nismo uspjeli naci mjesto na terasi.

Kad smo kod vrtova i vrtlarenja, ja sam poduzeo nesto u vezi ponovnog spajanja sa prirodom. Necete vjerovati. Pridruzio sam se Community Gardenu u Lutheranskoj Crkvi u mojoj ulici. Svabe koji su clanovi te crkve odlucili su pokrenuti drustveni vrt na zemlji preko puta crkve i ja se pridruzio da malo vrtlarim i upoznam ljude. Jedini muski smo ja i jedan opiceni pripiti indijanac sa ludim malim psicem. Sve ostalo sredovjecne zene i par babaca. I sada su dosle kao neke dve mladje trebe, mozda bude cak i zabavno. Ubacio sam se u sve odbore, pogotovo u one za financije :)  I glumim stolara, radim im drvene lijehe za sadnju povrca, kao znam nesto, imam alat. Stavio i neku lavandu i kadulju na balkon , da zamirisi kao doma. Jos samo neke dobre zvucnike pa da pustim zvukove mora, i eto ugodjaja. Nije lose ovo sunce ovdje, sve izgleda odmah puno bolje ali kad se sjetim da ce opet doci ona sestomjesecna zimurina sa metar snjega i sivilom posvuda, jaooo. Ne bih ostajao ovdje ali ima para posvuda. Cujem svako malo price od ljudi ciji poznanici su otvorili firme za razno razne usluge i proizvodnju i tuku pare dobrano. Imigranti kupuju aute kao igracke. Kraj nas Kinez koji ima negu sugavu praonicu vesha, vozi Mini Cooper i neki masivni Toyota dzip. Od prodaje deterdzenta, pranja i susenja vesha. Svasta se moze, samo treba prelomiti prazninu duha koju ljudi ovdje imaju i gaje, a nisam siguran da je to moj djir!!!

A sada pjesmuljak za kamiondziju Mirka, koji zeli biti poznat i misli da ce mu ova pjesma pomoci u tome :)


I galerija par slika – prazni boravak nakon izbacivanja svega van i rata sa stenicama, proljece u mojoj ulici, Momo biker sa orlovima na ledjima, dva masnjaka na pivi i neke reklame …

Proljetna kanadska poslanica

Travanj 21, 2013
8 Komentara

Prodje skoro mjesec dana od zadnjeg posta, a i dalje je situacija ista sa godisnjim dobima. Vec je kraj Travnja/Aprila a snijeg i dalje pada skoro svaki vikend, kao da ceka da zavrsimo sa poslom pa da nam zapadne za vrat. Da, radnu dozvolu jos nisam dobio, i dalje se ceka, svaki dan zirim u postanski sanducic, i nista. Sad je situacija prilicno identicna onom skecu sa Bosancem u Kanadi. Tko to nije cuo, nije obavio pripreme za upoznavanje ove zemlje. Minus 4 danas, a prijatelji mi salju slike iz Hrvatske sa suncanih terasa, kupanje, preko 20 stupnjeva, nesto nevjerovatno za mene u ovom momentu. Ne znam kako ovi ljudi to ovdje duraju, valjda su tupi vec na snijeg i hladnocu, nedostatak sunca i boja. Moram prizmnati da me to psihicki rastura i vec se osjecam ozbiljno deprimiran. Sest mjeseci je skoro proslo otkada sam dosao u ovu hladnu nakupinu kutijastih zgrada i nikada nisam imao manje prijatelja i manje se zajebavao. Samo neke depra spike o poslu, parama, vremenu, papirima… Pa nemoguce, nije sve tako sivo, crno ili kakvo vec, ima zivota ali nikako da se izbacim iz tog kruga imigrantskih sto briga sto zanovjetanja. Doprinosi tome znacajno sto smo nas trojica u istim problemima pa ih onda jos dodatno potenciramo kad se stalno druzimo. A pridonosi najvise sto radim u firmi koja je u raspadu kadrovski. Nadam se ne financijski.

Naime, u zadnjih mjesec dana na prisilni odmor poslano je pola radnika. Neki, dvojica mislim, su dobili i trajni otkaz. Nema posla, dosao je spring break, ali ne onaj gdje golisave tinejdzerke cuclaju tekilu jedna drugoj iz pupka na orgijama po plazama Meksika. Ne ,ovdje je to puno pragmaticnije. Posto je doslo proljece (samo kalendarski) i navodno se topi snijeg na sjeveru, sto mi je tesko za vjerovati, nema vise lako prohodnih terena za izvidjanje i busenje nafte pa se operacije obustavljaju do ljeta kad je zemlja opet suha i tvrda. Do tada vecina busotina ne radi, ono malo sto radi treba samo neke dijelove za odrzavanje i sve radionice u gradu upadaju u recesiju, ciste strojeve i cekaju. Inace je to navodno normlana ciklicka pojava. Problem kod nas je sto je nas specijalac od vlasnika imao samo jednog kupca a taj je vecinu posla preselio u Texas tako da je sad panika. Obilazili su okolo trazeci nove kupce, lizali smo pogon da izgleda kao tvornica mikorcipova ili ljekova a ne tokarska radiona. Stvarno, vidjeo sam prljavijih prehrambenih pogona od ovoga sada kod nas. Bile dvije delegacije kupaca pa se ceka sada na odgvor. Jedni su nam dali nesto posla a htjeli su dati puno vise. Naravno, ovi nasi nemaju dovoljno velike strojeve jer su skoro sav strojni park kupili po mjeri tog jednog jedinog kupca. Ne znam koliko optimistican moras biti, to su investicije od desetak milijuna dolara. Stvarno ne znam. Racunam u glavi kako taj nas sef ipak nije lud jer je napravio cijelu tu firmu od nule i stekao svu to opremu, hale, robote… Valjda zna nesto o poslu. Ali sve vise me privlaci teorija da je jednostavno imao srece i zajahao na val prosperiteta bez previse posvecenosti planiranju i zdravom organskom rastu  a sada je zagrizao previse pa ne moze prozvakati. Pola ogromne hale stoji neiznajmljeno iako je za to izgredjena, stara tvornica nije prodana, posla nema. Obaveze su tu, fiksni troskovi prostora, rate kredita, place radnika… Drugi kupac koji je bio u posjetu prosli tjedan ima jos vece zahtjeve. Oni su ogromna firma koja bi nam mogla dati posla  da popunimo kapacitete ali traze ozbiljne administratore koji ce pratti njihove dijelove i voditi papire u skladu sa njihovim standardima. Vidjeli su da mi imamo samo dvoje ljudi u administraciji i mozda nekako skuzili da oni bas ne znaju previse o Quality managementu.  Nova djealtnica je porijeklom Hrvatica i kuzi se u posao, ono sto treba raditi, tajnicke obaveze, obrada otpremnica, racuna i slicno. Ali van toga pojma nema iako mislim da bi pohvatala brzo da itko u firmi zeli platiti nekakvu vrstu treninga i obuke. Tako su strpali tu zensku, mene i voditelja kontrole kvalitete ( u kojoj inace rade dvojica ljudi) da oformimo tim zaduzen za implementaciju API/ISO standarda pracenja kvalitete u tokarenju navoja i opcenitim procedurama pracenja toka proizvodnje. Mi bi trebali iz nekih starih prirucnika nauciti te standarde i raditi sa vanjskim konzultantom na implementacii tog standarda uz najmnji moguci trosak. Inace to kosta oko 70 000$ ali od nas se ocekuje da to bude oko 10 000$ kako bi sef sto manje potrosio iako mu o tome ovisi opstanak.

Meni se cini da je ovo dobra prilika da nesto naucim, ako firma u medjuvremenu ne propadne, i da konacno stavim svoje akademsko znanje iz managemanta proizvodnje u pogon. Nadam se da ce se to dati uciniti bez gubljenja zivaca zbog nadredjenih. Oni su mjesecima pokusavali naci konzultante i nikako nisu mogi naci nikoga. Dali meni da probam vidjeti dali cu moci. I nadjem dvojicu u roku 5 minuta. Naravno, kad sam im dao imena i kvalifikacije, cekalo se oko mjesec dana da se nesto pokrene po tom pitanju. Ne znam iz kojeg razloga. Sef je previse okupiran uredjenjem svog apartmana na vrhu tvornice a managerica nabavkom krafni, wc papira.

To bi bilo momentalno to, sto se tice firme. Situacija sa poslom mi uzima najvise energije momentalno. Ajmo sad na ostale teme. Dakle, Elena, spanjolka koja mi je postala vrlo bitna, i dalje sretno miksa sokove u Booster Juiceu i izgleda da je vlasnik voli jer je stalno bezrazlozno nasmijana. Mi balkanci stalno namrgodjeni a ona se smije non stop. Cudan neki optimizam, untoc tome sto putuje 2 sata na posao i sat i pol nazad. Sto reci, sretan narod unatoc svemu. Upoznali smo jucer jos tih spanjolaca koji su dozli ovdje traziti posao ili vec rade. Cudna raja, sve nesto sretni ljudi. Moram se sa takvima druziti, mozda predje na mene pa opet postanem onaj stari. Ajmo dalje. Goran cvjeta, pa barem nesto cvjeta ovdje u proljece. Nema zivota, radi ko konj u Boston pizzi ali kaze da je lova na nivou, prica sa ljudima, druzi se sa zenama… Ima interakcije sa zivotom, ne gleda komade celika cjeli dan i odmah je sretniji. I potpuno ga razumijem. Dobra se lova da dici na poslovima servera ili konobara. Prilicno bolja nego ovo sto Mile i ja dobijemo. A Mile je u banani i dalje. Posto ne moze dobiti LMO u firmi, jer su otpustili ljude, a on je previse cekao da vidi hoce ili nece, sada treba naci novi posao sa LMO-om. A posto nece tezgariti po raznim fast foodovima, to je zajebana misija. Zahtjeva ogromnu predanot i masu hodanja okolo, o stresu da ne govorim. A kad je jedan pod stresom, svi smo. Jer o tome ovisi dali cemo zadrzati stan jer smo ga zajedno rentali i kojesta drugo. Sa druge strane, nas ludi frend Marcin iz Poljske odlucio je pitati u firmi da mu daju LMO, i ovi pristali samo  tako. Od prijave za LMO do odobrenja proslo je cak 3 dana, sokantno. I sada samo treba na granicu pokupiti radnu dozvolu, sve dzabe, i jos za placu od minimalno 25$ na sat, cca 60 sati tjedno. Lova do krova.

Odlucio sam poduzeti drastine mjere radi ubijanja dosade i vikend truljenja u stanu. U nasoj ulici je neka njemacka crkva pa sam se pridruzio njima na projektu izgradnje community gardena. Nesto ce saditi, uzgajati, ma nije bitno samo da se nesto radi i da pricam sa ljudima, jer cu vise puknuti od blejanja u ekran i zujanja po soping centrima. Ti svabe imaju stvarno ljepu i veliku crkvu nekih 100 metara od nas i tu mozemo rentati i kuhinju pa peci pite i kojesta, dilati okolo po sajmovima. Da se neki biznis tu okrenuti. A vrtlarenje i bilje mi nije nikakva novost nakon 8 godina u lavandi i aromaticnom bilju, veselim se tome. Vec sam poceo raditi i sapune i neke kreme kao nekada doma u biznisu koji sam ostavio iza sebe, stavio to na web pa cu uskro otvorti web shop. Radim sad na etikatama, mozda nesto uspijem sa tim. Slava Bogu :)  Kad smo vec kod njega, Uskrs smo proslavili u interkonfesionalnom tonu, dakle bez podjele na ovaj i onaj, vec sa obilatim izjedanjem sunke, hrena i mladog luka u cast svim religijima, kako i prilici. Da se ovdje naci dobre sunke,i priloga, kad malo bolje procakamo ponudu i kvalitetu. U potrazi sa domacom hranom isli smo cak ne neku farmu 40 kilometara van grada. Koi jad i bijeda, pa mogu se sakriti naspram nasih seoskih turizama Blato do koljena, nisu mogli rasuti kamion sljunka na parkinge i centralni dio, svi gacaju. Djeca gledaju kokosi i patke, neki kao seoski ducan a u unutra industrijski umaci i razna sranja iz supermarketa, masa kineksih drangulija i nekih masaznih jastuka, katastrofa, gore od nasih suvenirnica. A tek domaca hrana, pff,… Hot dog, hamburger, ketchup, senf, pomfri…
Navodno kao u sezoni, kad nije snijeg rade cak i pire krumipr, juhu od bundeve i neke domace delicije. A naci ostalih 6 mjeseci su pre lijeni imati ista sto barem lici na domace vec prodaju sranja iz friteze. prejadno. Zao mi je tih turist ai gosti koji tamo dodju jer misle da tako treba biti. A stvarno dodje masa ljudi sa djecom. Evo link, i mene je privuklo http://www.prairiegardensadventurefarm.com/

I za kraj da dodam osvrtna EUforiju koja vlada kod nas u RH radi ulaska u EU. Mislm da nitko vise nije nesto sretan, osim guzicara na vlasti kojima je to najveci uspjeh ikada, dati zemlju na dlanu nekoj drugoj centralnoj vlasti koja ce njih de facto ostaviti kao guvernere i smanjiti teret upravljanja tom ogromnom drzavom, sto i prilici kalibru i moralu nsaih politicara svih boja. To nisu drzavnici vec obicni upravitelji bez vizije i sa kronicnim nedostatkom muda i kicme. Nisam od onih desnicara i crnokosuljasa koji su protiv EU jer je to njihov defaultni stav, ali nisu protiv uzimanja masne place od 8000 eura. Ali sam vec sit tih obecanja sjaja i oporavka koji nikada ne dolazi,i stalno nove zrtve i odricanje… Za sto? Kao da ce nam Unija dati sve sto trebamo i gurati nas naprijed dok mi inertno grabimo plodove tudjeg rada. Sve se bojim. I to je stvarno divota, pola Europe grca u dugovima i gleda kako da vrati stare valute, iscupa se iz zagrljaja Njemackih banakara a mi srljamo sretno, kao retardirani seljancici u tu financijsku klaonicu. Da bar imamo vizije kopirati Austrijance ili Islandjane ali cak ni to. Jer ne mozes imati viziju i biti prodani igrac stranih nadnacionaih udruzenja, to ne ide. Eto, cak i odavde brigu brinem za daleku mi postojbinu, jer se potajno u dubini duse nadam nekom oporavku i dostojnom zivotu tamo gdje je sve i pocelo za mene.

Budite mi zdravo i pametno pa se cujemo uskoro, nadam se sa nekim dobrim vijestima.


Kanadjani su zemlja za najvecom konzumacijom krafni po glavi stanovnika na svijetu. A to se i vidi, posvuda su krafne, a Tim Hortons dominira u tom biznisu.

Nasli smo srbijansku staru domacu sljivovicu, zlatna, fenomenalna- Stara Sokolova. Triput prepecena, triput blogosloveljena, 7 godina stara!

Malo filmova o Kanadi – Canadian bacon i Strange brew



Sljedeća stranica »

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 714 drugih sljedbenika